Intervju-portret Renata Rakića nastao je uz kafu u sunčanoj bašti, tik uz najprometniju ulicu u Banjaluci, neposredno po zatvaranju izložbe njegovih radova Iskra u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske.

Renata poznajem više od dvadeset godina. Mnogo puta smo razgovarali o umjetnosti, likovnoj sceni, ali i o privatnim stvarima. Ipak, čini mi se da sam ga zaista upoznao tek nedavno — na snimanju filma našeg zajedničkog prijatelja. Obojica smo, iz prijateljskih pobuda i vjere u projekat, odlučili da iskoračimo iz svojih uobičajenih profesija. Ja sam prihvatio ulogu pomoćnika producenta, a on — vozača.

Tek sada, kad se osvrnem na taj put, postaje mi jasno koliko nije mala stvar preuzeti odgovornost za sigurnost desetak ljudi, i obavezati se da ćeš ih iz dana u dan prevoziti stotine kilometara po vijugavim bosanskim cestama. Ekipa je bila neobična i uzbudljiva — ljudi iz Australije, Sjedinjenih Država, Njemačke i BiH. Putovali smo uzduž i poprijeko zemlje, s jedne filmske lokacije na drugu. Renato je tokom vožnje malo govorio, vozio je pažljivo, odgovorno, čak i onda kada bi nas kolektivno nerviralo njegovo dosljedno poštovanje ograničenja brzine. I opet kažem — bila je to zaista interesantna ekipa. Reditelj: profesor na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Direktor fotografije: osnivač nezavisne produkcijske kuće iz Berlina. Snimatelj: profesor Akademije umjetnosti u Trebinju. Tu su bili i saradnici međunarodnih produkcija, perspektivna američka studentkinja umjetnosti, moja malenkost i — vozač. Vozač: akademski slikar, ugledni pedagog, zaljubljenik u vespe i autor izložbe koja će godinu dana kasnije privući toliku pažnju posjetilaca Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske da je, iako postavljenu na početkom godine, s punim uvjerenjem mogu nazvati — izložbom godine.

Na otvaranju izložbe Iskra, Muzej je bio prepun. Jedva se moglo ući, bez pretjerivanja. Odmah mi je bilo jasno da ću morati doći ponovo, u miru, da bih zaista vidio radove — i tako je i bilo. Nekoliko dana kasnije, dok sam posmatrao velike formate koje je stvorio, obuzimao me je onaj isti osjećaj koji imam kada gledam u živu vatru ili pepeo koji ostane nakon nje. Upravo taj doživljaj, zajedno sa gužvom i uzbuđenjem koje sam osjetio na otvaranju, potakli su me da napišem tekst o Iskri. I pokušao sam, ali nije išlo. Svaki put kad bih počeo da pišem nešto nalik likovnoj kritici, činilo mi se da to banalno svodi na moj lični doživljaj. Uostalom, o samoj izložbi već postoje odlični tekstovi u katalogu.

Zato sam odlučio da Renata pozovem na razgovor kada se sve završi, kada se radovi skinu i kada se slegnu utisci — i kod njega i kod mene.

I tako je i bilo. Sjeli smo u jednu sunčanu baštu i započeli razgovor prisjećajući se djetinjstva. Ispričao mi je jednu anegdotu, onako kako su mu je roditelji prenijeli. Naime, njegov otac, inače projektant, na radnom stolu je uvijek imao gomilu olovaka i tehničkih crteža. Možda je zato i Renato stalno nešto crtao — što roditeljima nije bilo neobično, jer djeca su često opčinjena tragom koji ostavlja olovka. Jednom prilikom nacrtao je psa, sasvim vješto, i pored njega stavio tačku. Otac ga je pitao šta ta tačka znači, a Renato je, prema njegovim riječima, odmah odgovorio: „I to je pas — ali je daleko“.

Pričao mi je o tome kako su od malih nogu njegovali njegovu sklonost prema crtanju. Imao je sreće i kasnije, u osnovnoj i srednjoj školi, jer su mu zapali posvećeni nastavnici likovnog. Nikada se nije odvajao od crtanja. Roditelji su imali ambiciju da njegovo crtanje usmjere u nekom tehničkom pravcu, prema arhitekturi, ali bilo je jasno da to neće biti put kojim će krenuti. Pogotovo kada je, sredinom devedesetih, kao dječak, dobio priliku da obiđe svjetski poznate galerije u Berlinu. Potom je boravio kod prijatelja u Italiji i ponovo obilazio galerije i muzeje. Neprestano je crtao, slikao — i sve to s lakoćom.

Na prijemni ispit na Akademiji u Banjaluci došao je s mapom u kojoj je bilo oko 450 radova. Ostali kandidati došli su sa tek nešto više od desetak. Zadirkivao sam ga da je pretjerao — kao da se spremao za olimpijadu, a ne za prijemni ispit. Ispričao sam mu i da sam ga, kad je riječ o fizičkom izgledu, uvijek doživljavao više kao sportistu nego kao umjetnika. I to — kao MMA borca. Kada sam prije desetak godina čuo da se rekreativno bavi kik-boksom, to me uopšte nije iznenadilo. Ima neku „ulicu“ u svom neformalnom nastupu — i on to ne krije, naprotiv.

Njegova zainteresovanost za borilačke vještine bila je, između ostalog, rezultat uticaja vršnjaka ali prije svega starijeg brata. Sve se to poklopilo s njegovim borbenim karakterom. Vrlo je osjetljiv na ugrožavanje dostojanstva — i svog i tuđeg. U suštini, nikada ga nije toliko interesovao napad koliko samoodbrana. Plemenit je to napor kada se fokusiraš da budeš bolji — prema sebi i prema drugima. Postizanje discipline u odnosu prema svom tijelu postaje zadovoljstvo samo po sebi. Složili smo se da disciplinovan odnos prema tijelu mnogima u umjetničkom svijetu nedostaje. „U borbi moraš da daš sve od sebe — tako je i u umjetnosti“, rekao mi je, „jer i jedno i drugo zahtijeva fokus, disciplinu i vještinu.“

Ispričao sam mu da sam za njega prvi put zapravo i čuo čitajući njegovu borbu, ne gledajući je. Mislim na njegove istupe u štampi, u kojima je otvoreno kritikovao odnos institucija prema ovdašnjoj likovnoj sceni.
– Tu sam stekao utisak da si…
– Konfliktan?

Glasno smo se nasmijali. To bi možda bila prejaka riječ, ali definitivno sam stekao utisak da je osoba koja ne bježi od rasprave, niti od toga da javno ukaže na ono što smatra da je društveni problem. Zbog toga se stvorila izvjesna javna slika o njemu — ili sam barem ja imao takav utisak. To, uostalom, nije naročito važno — ni njemu ni meni. Postoji neka fama, što možda i nije loše.

Misli da je korijen njegove društvene angažovanosti u iskustvu koje je stekao gledajući kako izgleda obrazovni proces u Berlinu i Dizeldorfu. Vidio je kako sistem može biti organizovan tako da podržava i podstiče ljude koji imaju talenat i žele da rade na njemu. Pričao mi je kako se tamo čas likovnog doživljava kao proces kreativnog razvoja. Oni paze da talenat ne ostane u sjenci. „Ovdje kod nas“, kaže, „vrlo sam brzo naučio da oni koji galame dobijaju više prostora.“ Zato danas, kao pedagog, nastoji da oni koji nemaju talenat, ili ne žele da rade na njemu, svojim ponašanjem ne ometaju one koji ga imaju i žele da ga razvijaju.

Tu smo prešli na razgovor o njegovom pedagoškom pristupu. Koliko sam razumio, ključ je u posvećenosti i stalnoj dostupnosti učenicima. Časove uvijek organizuju tako da sjede u krugu — nema prve i posljednje klupe. Osim toga, učenici imaju „kredit“ za tri kiksa, kako je rekao. Kiks je izostanak s časa, zaboravljanje materijala ili neispunjavanje zadatka između dva termina. U suštini, disciplina je tu selektor i filter koji formira grupe zaista posvećene radu. Otuda i njegov uspjeh u pripremanju srednjoškolaca za upis na akademiju. Rekao mi je koliko je djece do sada prošlo kroz škole koje je vodio, koliko ih je pripremio za upis. Impresivni su to brojevi.

Pitao sam ga šta ga u svemu tome najviše nervira ili frustrira. Smatra da su to prejake riječi, ali priznaje da se dešava da burno reaguje kada primijeti podcjenjivanje ljudi koji rade na svom talentu — nebitno u kojoj sferi. Korupcija, nekompetentnost i nepotizam guraju talente koje imamo u sjenku. Svi mi imamo pravo i obavezu da, kada nešto takvo vidimo, istupimo i kažemo šta i zašto treba da se mijenja. Tu je zastao na tren, kao da mu je bilo blago neprijatno zbog prizvuka pretencioznosti.

Kad je već zastao, upitao sam ga da li je galama urodila plodom. Nije bio previše euforičan kada je odgovorio vrlo kratko, da su napravljeni određeni pomaci. Naveo je otkup radova, finansiranje kataloga i to što institucije organizuju izložbe za najbolje studente Akademije. „Znaš, nije tu toliko važan stil s kojim nastupaš, ako si iskren i konstruktivan, ljudi to uvide. A oni koji ćute, oni ćute i to je to.“ Vjerujem da je bio u situacijama kada je nekome djelovao pretenciozno, pa čak i drsko. Svejedno, moje je uvjerenje da je Renato u suštini skroman i staložen čovjek. Njegova duhovitost često je bazirana na autoironiji. Kada je riječ o svjetonazoru, rekao bih da je konzervativan. Definitivno nije čovjek sa kojim želite biti u konfliktu, ni fizičkom ni verbalnom, jer će se sigurno boriti do kraja.

Razgovor je postao suviše ozbiljan, pa sam ga prekinuo drugom temom. Pitao sam ga kako to da je toliko fasciniran legendarnom Vespom. Prešao je stotine hiljada kilometara na njoj, doživio ozbiljnu saobraćajnu nesreću i povezao se sa mnogim ljudima koji tu fascinaciju dijele. Kaže mi da je sve počelo tokom njegovog boravka u Italiji. Vespa, odnosno njen čuveni dizajn, nastao je iz nužnosti da se proizvede malo i dostupno prevozno sredstvo od ostataka avio i hidro industrije devastirane tokom Drugog svjetskog rata. Firma Pjađio je od rezervnih dijelova iz te dvije industrije napravila novi mali motor. Prednji točak od Vespe je, zapravo, zadnji točak od malog aviona, svjetlo je od aviona, a motor Vespin je zapravo mali motor koji je služio da pokrene glavni avionski motor. Pri tome je motor, kao u slučaju glisera, smješten iza vozača. Vrlo je jednostavna za održavanje jer se na njoj većina stvari može demontirati samo s jednim ključem. Na modelu koji sada posjeduje prešao je više od 170 hiljada kilometara.

Na toj vespi se odvezao nakon našeg razgovora, a ja sam prošetao do svog automobila. Bio je to toplo i sunčano martovsko jutro. Mnogo sunca. Razmišljao sam da li ću pretjerati ako kažem da je Iskra izložba godine i šta to uopšte znači. Tražio sam neke jednostavne riječi koje će naglasiti ili sažeti značaj koji smatram da ima. Siguran sam da ćemo u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske do kraja godine vidjeti još nekoliko važnih i velikih izložbi, čak mislim da smo se i odveć navikli na njih. Ipak, mislim da će Iskra biti posebno upamćena, ne samo kao potvrda dvadeset godina rada jednog prepoznatljivog banjalučkog umjetnika, nego i kao jasan pokazatelj da je ovdašnja publika prije svega i ponajviše zainteresovana za likovnu scenu koja gravitira prema našem Muzeju savremene umjetnosti.

I ta rečenica „I to je pas — ali je daleko “ ostaće mi zasigurno u sjećanju kao uspomena na naš razgovor i mogući ključ za čitanje Renatove Iskre pa možda čak i njegove ličnosti. Nije u pitanju pas, nego ono što naslućujemo. Ono što jeste, ali ne tu, ne sada – već negdje daleko, duboko, preko. Ono što vidimo možda jeste samo tačka, ali kad joj se predamo – vidimo psa. Ili bolje rečeno, osjetimo da je tu..

Ernest Zavila