VELIKO OTVORENJE

I nada mnom će jednom
pevati hor devojaka obučenih u belo
biće i za me jednom svečanosti

 

Kao pojedinac koji stoji sa strane i pijan posmatra blještavilo svijeta kao beskrajnu svečanost na kojoj nije pozvan da učestvuje ili čak i ako jeste, osjeća se nepozvan, upravo tako je Duško Trifunović napisao svoje najzlatnije stihove. Prkoseći prostoru i vremenu, vraćao se tom jednom čovjeku koji se naslonio na neki zeleni bor u svojoj vlastitoj osami (veliko slavlje za narod, a tuga za čovjeka). 

U godinama nakon čika Duškovog odlaska o njemu se toliko toga pričalo, snimalo, pjevalo. Sramno je i pokušati nadmašiti sve one slavne prethodnike i njegove savremenike koji su ostavili dostojan pečat na uspomeni. Ne znam da li se neko dotakao dubine tuge i samoće u njegovoj poeziji. Kad ga prestanemo gledati kao „tvorca lakih nota“ i pjesnika čije su pjesme ispjevane, dopiremo do jednog sloja ljudske usamljenosti u kojoj je pojedinac sasvim odvojen od svijeta u kome tek privremeno boravi. I svjestan te svoje privremenosti, ništa u njemu ne doživljava kao dom.

Gotovo u svim pjesmama skriva se ta „tuga za čovjeka“.

Svijet nije veselo mjesto i pjesnik nije tu da bude trubadur koji će donijeti radost na slavljima bogataša, već je tu da uvidi stvari. 

I mnogo prije slobode govora koju nam je donio 21. vijek, kao da nikada prije o njoj ni čuli nismo, on ih je uviđao na svoj način (feudalizam se vozi avionom) naslućujući sve granice razdora u koje ćemo propadati. Razdor u njegovim pjesmama je nesporazum usamljenika koji će uvijek nositi sa sobom. Ta želja da ne pusti mrak da uđe iako on uporno nadire. A mrak je tu, kači se na naše tuge kao muva na ljepak. Uvlači se tamo gdje je prizvan. Čika Duško vješto propušta taj mrak kroz svoje pjesme, skoro kao da želi da ga propusti kroz šake. Pjesnik je tu neka vrsta brane koja pokušava da spriječi ono što vidi. Pjesnikova tuga nije patetika, iako u njoj ima onog običnog ljudskog patosa, ona je žal naspram cijelog svijeta koji vrijedno srlja u vlastitu propast.

Na današnji dan, prije dvadeset godina, čika Duško je otišao sa ovog svijeta. Bio je vjerovatno jedan od ovakvih sivih dana, nešto između jeseni i zime. Hladni vojvođanski vjetar. Par prijatelja i prosta samoća koja pjesnika prati kao usud. Mrak koji sporo korača, pripijen kao sjenka i svejedno mu je da li će stići svoju žrtvu, važno mu je da uz nju. Do zadnjeg trena pjesnički i odlazeći tiho i neprimjetno iz naših života, ostavio je djelo koje tek treba da razumijemo i sagledamo. Pravu težinu njegovih stihova možda nikad nismo mogli shvatiti iz pjesama Indeksa ili Bijelog dugmeta, ali smo osjećali uvijek da u njima ima još nešto, mnogo dublje i značajnije što probija kroz muziku i svijetli kao putokaz. 

Jer, jednom kad dođe mrak potrebni će nam biti putokazi kao mrvice po putu koje su pjesnici odvajkada rasipali. 

Rođeni sa usudom da spoznaju svijet takav kakav jeste, oni su ga oslikavali matematički precizno – trebalo je samo gledati u dubinu te slike. A u njoj bi upoznali samotnjake koji znaju mnogo više od nas i pomireni su sa životom. (Ne treba meni viša škola/od ovog mog bola). 

 

Već smo do sad mirno mogli biti kod kuće
da smo znali poći kući kad je trebalo.

 

Čika Duško je otišao kući u jedan ovako sumoran dan, ni jesenji ni zimski, kad od vjetra mačke polude pa krenu da se valjaju po zemlji. Kad je zemlja još tvrda od mraza, ali blato se pravi uz odrunjene rubove trotoara. Kad je svijet daleko, a samoća jedino prisutna. I oblaci su nisko, a suncu se ne dâ da izađe. Prošlo je dvadeset godina.

 

Ostale su pjesme.

Napisao: Stevo Grabovac

 

VELIKO OTVORENJE
Duško Trifunović

 

Već pijan
laćam se rukom za bor zeleni
a nemam kod kući
i ne znam zašto kući
ni zašto ovde da ostanem

Danas je veliko otovrenje
veliko slavlje za narod
a tuga za čoveka
koji se rukom laća
za bor zeleni

A svi rudari i lugari
devojke došli da vide
da vide kakva je prođa dok priča priču
stogodišnju
oznojen narodni vođa
ovog kraja
u transu

Danas je veliko otvorenje
ugrađen čovek u zemlju
ima uskršnju šansu

Toči se med i mlijeko
i sve što nikad nije teklo
danas teče

I misle žene i deca
od sada biće drugačije

A starci su do ovog trena
znali sve
a za dalje im ne treba znanje

Vođa usred rečenice
odoka pravi brojno stanje

Ogroman uspeh
Feudalizam se vozi avionom

Trepću svi rudari
raskopčani lugari gurnuli malo kape

Svezali momci kravate
ko nikad

Šta im bi

Čije su ovo kopče i čakšire

Gdje ima vode momče

Koja je ono mala

Zar za nju nije otvorenje

Ko pijan
Ja

A prostim okom se vidi
kako se moje telo
odaje kriminalu
kako se moja draga odvaja od države
da bi postala
unosna zabava miliona

Danas je sunce najveći problem
i ja kraj bora zelenoga

Ništa gori ne bih bio
i da ne znam
da je noću sunce ovo
s onu stranu
da mi noću
po zakonu
glava visi
prema nebu

Ne treba meni više škola
od ovog moga bola
u ovaj sunčani dan

I nada mnom će jednom
pevati horovi devojaka
obučenih u belo
biće i za me jednom svečanost

Danas je veliko otvorenje
slavlje za narod
otac i sin su braća

Slavlje za ceo svet
a tuga za čoveka
koji se rukom laća
za bor zeleni

Već smo dosad mirno mogli
biti kod kuće
da smo znali poći kući
kad je trebalo.

(1964.)