Čačkanje teme

Dok urednici nestrpljivo čekaju da pošaljem tekst iz domena kuklture, sve intezivnije gledam u bijeli Vord dokument. Čim priđem računaru, počnem da gladnim. A kad sam gladan, nisam svoj.

I sad bih jedino mogao da pišem o hrani. I dok tražim temu i čačkam po internetu stiže mi poruka na viber. Mujica ispunjava ukrštene riječi. Pribor za jelo. Tri slova. Zub.

Da li redovan odlazak zubaru spada u domen kulture? Ali čačkanje teme me dovodi do jednog drugog lika: Gospođa od jelovine bez koje se nekad moglo. Kako čovjek ulazi u godine sve češće pribjegava ovoj alatki.

Ne bi mu zubi…

45 godina mi je.

Sve češće potežem za čačkalicom. Tu se odmah protegne neko sjećanje u kojoj je ona centralni lik. Dobro de. Figura. A kad smo kod protezanja, izgleda da mi zubna proteza ne gine.

Brending, ribrending

Prije neki dan odem sa sinom da pojedemo banjalučki ćevap. I nije neka vijest. Ćevap kao ćevap. Jako ukusan. Nije narastao dok su ga pekli. Banjalučki. Velika porcija ćevapa u lepinji, pokrivena bijelom salvetom. A sve na bijelom tanjiru, ukrašeno crvenim lukom. A kroz strogi centar salvete zabodena čačkalica. I dok se još uvijek lome koplja oko priče čiji je ćevap bolji i dok traje trka oko brendiranja onog što je došlo sa Azijatima, niko ne obraća pažnju na repliku vite jele.

Momački dani

Kada sam se kobajagi, osamostalio, počeo da živim momački, tj. kada sam izbjegao iz porodičnog gnijezda, moja prva ozbiljna investicija u kuhinju je bio paket čačkalica. Neka kineska roba. Hiljadu komada. A svaki upakovan u papir. Bilo je to prije 20 godina. Još ih ima u tom paketu. Dakle, investicija je bila odlična. Ali i zubi su bili bolji.

Čačkalica u uličnoj frazeologiji

U mladosti mojoj ranoj, naslušao sam se svakakvih mudrosti. Najčešće bi stariji mladići iz komšiluka prosipali mitove i legende o svojim spektakularnim avanturama i strašnim podvizima u epskim ljubavnim okršajima sa bićima suprotnog, nježnijeg pola.

Za verbalni ujed osvetoljubljivih zavidnika, koji nisu imali uspjeha kod istih, za osvojenu metu, najčešće se koristila fraza: „Ma to je ona što ima noge kao dvije čačkalice“.

Na uličnom sankanju tokom ratnih zima u rasponu sezona: 1991-1995. grnovi nisu grtali snijeg. Naš komšiluk je postavljen uzbrdo. Klizalo se i sanklao od Novog sokaka do Rudarske ulice. (Danas Karađorđeva ulica). Ruke i noge pucale su kao čačkalice. Kratko i bezbučno, a jauci bi se čuli sve do Zmijanja.

Sjećam se da je jednom prikom komšija Dubravko izjavio u po jednog vrelog avgustovskog popodneva, kako bi volio da je u tom momentu na Kočićevom zboru. Pa da poslije kile jagnjetine prilegne u nekom šumarku sa čačkalicom u ustima. Kada sam ga upitao čemu čačkalica, odgovrio mi je: „Čuj, pa da odmorim mozak“.

Djedova čačkalična manufaktura

Moj deda, kako je moja pokojna baka govorila, nikad nije imao mira. Mogao je da radi i po dvadeset sati dnevno. Njegova radionica, u podrumu porodične kuće, bila mu je utočište od napada panike u ono malo trenutaka kad su mu ruke bile slobodne. Kad su ga pritisle godine i penzionerski dani, pomalo umor i bolesti, a nikako starost, jer deda nikad ne stari, bivao je sve više nervozan. Zime su tek bile gadne. Pogotovo one bez struje. Deda je našao spas tih dana i noći u jelovini. Pravio je čakijicom, obasjan svjetlošću svijeća, 100 komada čačkalica dnevno.

Vratio mu se osmijeh na lice, i zvižduk na usne. Uslijedile su posjete mušterija. Pričulo se da su Raletove čačkalice unikatne. Ja se kunem i dan danas da je hrana koju sam pojeo uz pomoć djedovih čačkalica bila najukusnija. Pakosni će reći da su to, ipak, bile ratne godine. Moja majka će reći da je to zato jer sam tad bio ušao u pubertet i da sam jeo kao nenormalan.

Čačkalica kao statusni simbol

Ne mogu da zamislim balkanskog preduzetnika, predstavnika bilo kojeg nivoa vlasti koji ne voli jagnjeće ili praseće pečenje. Čudni su putevi Gospodnji, ali njihov put je najčešće „My way“. Njihovi putevi vode u Jablanicu. U Užice. Svi putevi zajedno vode na špinjetak. Ali šta vrijedi par kilograma pečenja, ako zaboravite da u jedan od uglova usana stavite čačkalicu. Ko će vam vjerovati da ste, uopšte, išta jeli? Uzalud opušten burag. Ta izbočina sprijeda može i od makarona da nastane.

Ali ko će da vam povjeruje za jagnjetinu? Taj praiskonski simbol dobrostojećeg domaćina. Ta pusta želja ubogog nadničara i proletera. Ta stalna meta svih hajduka, razbojnika i uskoka.

Janjičari sa tim nemaju veze.

Čačkalica kao obredni rekvizit

Predjelo. Suvarci. Žetoni čajne kobasice. Ona tri prozirna komada njeguškog ili trebinjskog pršuta na svadbama i godišnjicama mature. Vlašićki sir. Maslina (još ako je poslednja) koja bježi po tanjiriću i nikad neće kapitulirati.

Slanina u šumi. Slanina sa i ispod planine. Čvarak. Mezetluci uz Vrbas ili bilo koju drugu rijeku na Balkanu. Ne znam kako je u svijetu. Sve je to, pa i onaj banjalučki ćevap sa početka priče, slađe kad se jede musavom rukicom. Ali sve to ne ide bez čačkalice. Ona će uvijek zatrebati. Ona će te čekati. Zlu ne trebalo.

Umjesto zaključka

Zaglavio mi se komad kulena između keca i dvice. Tu dolje na tastaturi. Lijevo. Jeste. Jeo sam u redakciji, pišući ove redove. To baš i nije kulturno. Možda ni ova priča nije iz kulutre. Ali je ne mogu dalje da radim dok ne očistim sredstvo za rad. Gdje sad da nađem čačkalicu?