Da li nam je potrebna kultura?

To je prvo pitanje koje moramo na ovom mjestu i sada postaviti. I to nije pitanje koje postavljamo samo ljudima koji se bave nekom kulturnom djelatnošću, ljudima koji su, na ovaj ili onaj način, konzumenti kulturnih sadržaja, već naprosto svima. Ako je namijenjena samo za uski krug ljudi, onda kultura svakako gubi svoju svrhu. No, šta je njena snaga i koliko može napraviti?

Ovaj tekst pisan je u vrijeme kada se u svijetu u kome živimo vodi nekoliko velikih ratnih sukoba, kada je ekonomska situacija u društvu uglavnom neizvjesna i kada se stvari odvijaju vrtoglavom brzinom. Nekada, čak i toliko brzo da ne možemo sve da ih ispratimo. Globalne klimatske promjene, globalne internet mreže, migracije, razvoj ovih ili onih agendi, političke turbulencije, sve to utiče na ono što jeste savremena kultura. A kultura je danas, bez imalo pretjerivanja možemo reći – u prilično jadnom stanju. Uglavnom, možemo pričati o onome što se popularno naziva „industrija zabave“, a kao i svaka industrija i ova mora da prati savremene tokove, tako da se u toj suludoj trci proizvodi ogromna količina sadržaja. Nešto od toga je svakako kvalitetno i vrijedno pažnje, ali u većini slučajeva radi se samo o proizvodnji sadržaja, prate se trendovi do krajnje iscrpljenosti ideja, a onda se iznova i iznova recikliraju. No, to je jako bitan segment ove naše priče: kao i u svemu, tako i industriji zabave dolazi do zasićenja – sva nova tehnološka dostignuća, mnoštvo internet platformi, sve ono što običnom čovjeku olakšava pristup toj industriji zabave, od svega toga smo se već pomalo zasitili. I sve je to lagano na umoru. Živimo u eri u kojoj svako (prividno) ima pravo na svoje mišljenje i ima pravo da ga javno iznosi, vrlo brzo će nam postati jasno da u takvom svijetu za naše mišljenje zapravo nikog i nije briga, a da je taj privid navodne demokratije i prostor slobode koji su nam pružile društvene mreže takav kakav jeste – virtuelan. Da li je onda odgovor na to sveopšte zasićenje upravo – kultura? I naravno, ne postoji pravi odgovor na ovo pitanje, možemo se samo nadati da je pozitivan.

No, vratimo se na početak, nije potrebno stvari dizati na globalni nivo. Zašto bi jednom prosječnom čovjeku uopšte trebala kultura? A pod „prosječnim“ možemo reći da govorimo o osobi koja radi osam do deset sati svaki dan ili se školuje, dakle nekom ko nakon svog radnog vremena samo želi da se odmori. Pričamo o ljudima koji rade za prosječnu platu, koji uglavnom otplaćuju neke kredite i koji se bore da prežive sa svim svojim obavezama i dugovima. I oni su jedini cilj koji treba da imamo, oni su upravo ta grupa kojoj treba da se obraćamo. To su ljudi kojima trebamo približiti kulturne sadržaje, ukazati i pokazati na neke stvari, barem pokušati.

No, i dalje nismo odgovorili na pitanje da li nam je potrebna kultura? Da li u svijetu u kome se neprestano borimo da preživimo, suočeni sa svim izazovima koje savremeno društvo stavlja pred nas, treba uopšte da se bavimo kulturom? Pa u odgovor uopšte ne bi trebalo sumnjati. Ako ostanemo bez kulture postajemo samo dvonožne životinje, gotovo sam siguran da i naš kapacitet mozga slabi, gubimo svijest o sebi i o drugom. Ako ćemo da živimo u svijetu zombija, da to i sami postanemo, shvatajući da nas to vodi u sigurnu propast, ličnu i kolektivnu, u redu, izbor je naš. Zapravo, siguran sam da smo slobodni jedino tamo gdje je naša svijest razvijena. Bez te svijesti nismo ništa drugo do robovi.