– mala četrnaestogodišnja plesačica –

Zajedno s januarom opraštamo se i od izložbe koju su mnogi proglasili događajem decenije u Banjaluci. U Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske imali smo priliku da vidimo „Figure u pokretu“, skulpture Edgara Degaa, čuvenog francuskog impresioniste, slikara i vajara plesačica i „običnih“ žena, s kraja 19. i početka 20. vijeka.

Manje poznat kao vajar, Dega je zapravo počeo da se bavi trodimenzijalnom umjetnošću kad mu je gubitak vida uskratio mogućnost da slika. Zahvaljujući tom hendikepu, pred kraj života je bjesomučno vajao balerine, žene i konje (a šta bi drugo) u vosku, nesigurnoj i propadljivoj materiji. Za života je javnosti pokazao samo jednu svoju skulpturu, Četrnaestogodišnju plesačicu, koja je na banjalučkoj izložbi zauzela centralno mjesto. Nakon njegove smrti, potomci su skupili voštane figure i izlili, i zahvaljujući tome, one su danas sačuvane i odlivci krase brojne kolekcije.

Iako Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske već godinama uspijeva da predstavi velike izložbe, ipak je činjenica da ćemo imati priliku da vidimo Degaova djela odjeknula među ljubiteljima umjetnosti. Sva djela izložena u Banjaluci, kompletan Degaov vajarski opus, dio su privatne kolekcije Amira Gros Kabirija, direktora MTA fondacije iz Izraela, a u naš grad su stigle zahvaljujući saradnji Muzeja sa Galerijom The Hub of Fine Arts  iz Mostara.

Degaov vajarski opus je, u najmanju ruku, netipičan za vrijeme u kom je nastao. Bel epok se ustoličio, Pariz je bio poprište velikih događaja, a grupica umjetnika je odjednom poželjela da ne liči na ostale. Oni koje znamo kao impresioniste, naravno, nisu bili dopadljivi na način koji je u Parizu tog doba bio u modi, galerije su ih mahom odbijale i bili su prinuđeni da se organizuju sami. Iako njegova skulptura malo šta ima s impresionizmom, Dega je na Šestoj izložbi impresionista, 1881. godine, prvi i jedini put izložio neku od svojih skulptura, čuvenu četrnaestogodišnju plesačicu.

Kad je pomenuta skulptura prikazana (Dega joj je dodao periku, pravu tutu suknjicu od platna i prave cipelice, a i kod nas je izložena sa platnenom suknjom) Pariz se zgrozio.

O njegovoj ljubavi prema pozorištu i baletu se mnogo zna, u Pariskoj operi, iza scene je provodio dane i posmatrao, figure balerina u pastelnim bojama su prvo što nam padne na pamet kad čujemo njegovo ime, međutim, balerine s njegovih skulptura, pored toga što predstavljaju kradom posmatrana tijela u pokretu, sasvim su drugačije. Kad je pomenuta skulptura prikazana (Dega joj je dodao periku, pravu tutu suknjicu od platna i prave cipelice, a i kod nas je izložena sa platnenom suknjom) Pariz se zgrozio. Prvo zbog dodatih realnih predmeta, zbog kojih je ličila na lutku, što je u tom trenutku bilo svetogrđe za umjetnost, a drugo, zbog izgleda. Mnogi su je zvali čudovištem i rugobom. Lice joj je, naime, ružnjikavo i neugledno, čelo nisko, izraz lica nimalo profinjen, a sve to u trenutku kad je manir uljepšavanje lica u umjetnosti. Model je bila stvarna djevojčica, Marija Van Gotem, učenica plesa u pariskoj Operi. U to vrijeme, za razliku od našeg, balerine, žene koje su mahom dolazile iz nižeg društvenog sloja, nisu smatrane dovoljno glamuroznim i elegantnim da bi bile tema umjetničkog djela. Pogrdno su ih zvali „pacovi iz Opere“.

Ostale skulpture balerina iz kolekcije su mahom studije pokreta, pa se na izložbi mogu pratiti verzije iste skulpture, između ostalog i ove, najvažnije.

Svijet je tek četrdesetak godina nakon prvog izlaganja bio spreman da uvidi značaj Četrnaestogodišnje plesačice, pa su tad galerije počele da kupuju odlivke. Jedna od njih je tako završila u ovoj veličanstvenoj, izraelskoj, privatnoj kolekciji.

Gruba procjena je da je izložbu Figure u pokretu u Muzeju savremene umjetnosti RS za dva mjeseca koliko je bila izložena pogledalo oko 12000 posjetilaca. U umjetničkim krugovima se provlači teza da je ovo najznačajniji kulturni događaj koji se ikad desio u Republici Srpskoj. A MSU je sebi postavio težak zadatak, da nastavi da u ovom stilu njeguje ukus publike.