Glavni junak jednog filma

Prošlo je već dvije godine od rada na dokumentarnom filmu Život je maskenbal, o pjesniku Dušku Trifunoviću u produkciji Radio–televizije Republike Srpske.

Sjećanja su nepouzdana. A vrijeme koje protiče kao Sava, pretumbava slike i sjeđanja. Dron prelijeće pjesnikov spomenik. Sa Čerata pogled se gubi u ravnicu, presječenu moćnim Dunavom. U daljinu. A Daljine ništa nisu do znatiželje puke, jer sve što je moje na ovome svetu to je na dohvat ruke.
Opet sam sa kolegama u Novom Sadu. U Sremskim Karlovcima. U Sijekovcu. U Sarajevu. U Banjaluci.
Razgovaram sa dragim ljudima, Duletovim prijateljima, koji sa mnogo ljubavi govore o njemu, u namjeri da glavni junak jedne knjige, odnosno filma, bude što vjerodostojniji.

Čika Duško, čika Duško?

Dok istražujemo o životima umjetnika, gledajući i slušajući njihove intervjue, čitajući njihova djela, podsvjesno se odvija proces spoznaje o tome koliko su neki ljudi bili važni u našim formativnim godinama.

Duško Trifunović, bio je neko ko preko tv ekrana ulazi u moju kuću, i činilo mi se da samo meni, klipanu od 7-8 godina, govori doskočice, stihovi i otkriva kojekakve ideje.

Ko još iz moje generacije nije maštao o tome da čika Duško dođe baš u njegovu školu? On je bio prvi pjesnik, pisac koji nije samo puka biografija iz čitanke.

Pjesnik – radnik

Sa liderskim genom, pjesnik – radnik, za kratko vrijeme u Sarajevu postaje guru čitavoj generaciji mladih, talentovanih pjesnika, koju naziva Sudbonosnim dječacima. U to vrijeme poezija je bila popularna u širokim narodnim masama kao nikad do tada. Pjesnici su bili veće zvijezde od muzičara, koji su čekali u redu i kidisali na Duškove stihove, kako bi se probili u orbitu slavnih.

Estradni pjesnik

Već sa 32 godine bio je antologizovan. Bio je u školskim programima. Ovjenčan važnim nagradama. Nikada nije postao akademik. Ali u Akademiju se ulazi poslije šesdesetog rođendana, otprilike. Da nije bilo rata, vjerovatno bi Duško postao akademik. A do rata su mu zamjerali, između ostalog, što se slika sa Bregom, Vajtom i ostalima. Pa ga nazvaše estradnim pjesnikom.

A Duško Trifunović je, i prije nego što je ušao u polje pop i rok muzike, bio popularan i svima nama znan. Ne samo pjesnik, nego književni stvaralac, kulturni poslenik. Neko ko je dobio veći broj pjesničkih i drugih nagrada. Autor velikog broja pjesničkih zbirki, nekoliko romana, više filmskih i televizijskih scenarija. Značajan televizijski urednik. Isto tako značajan urednik nekih časopisa. Nekako, kao da je ta popularnost koju je stekao, zasmetala njegovom književnom ugledu. Platio je tu cijenu popularnosti, koju nipošto nije tražio, niti je u njoj uživao.

Veliki pjesnik je veliki pjesnik, ne samo u svojim pjesmama, nego u svemu što napiše i učini u svom životu.

Duško je svakim trenutkom svog postojanja potvrđivao svoju pjesničku i umjetničku veličinu. I o tome svjedoči, kako njegov opus, tako i sjećanja onih koji su imali te sreće da ga, makar jednom, upoznaju.

On je velika i značajna figura naše kulture, kojoj se treba vraćati i čije djelo, iznova, treba vrednovati. Ili, za početak, samo čitati njegove stihove.

Pjesnik- izmaglica

O ratu ni riječi. O izlasku iz Sarajeva, niko ni riječi. Nikakve drame o čovjeku, nekadašnjem simbolu Sarajeva, koji će ovaj grad napustiti nečujno, 1992. godine. Pjesnik nije imao svoju stranu u ratu. Njegovi čitaoci su bili na svim stranama. A liderima zaraćenih strana takav nije trebao. Među tolikim stranama, čovjek lako postane i sam sebi stranac.

Ipak, nekolicina prijatelja se pobrinula da svoj životni Tempo secondo, svoje drugo poluvrijeme, Dule, inače veliki ljubitelj fudbala, odigra u Novom Sadu.

Druge se pjesme čuju

Zamislite da danas postoji takav obrazovni ili omladinski program na našim televizijama? Da se danas pojavi isti takav čovjek kao Duško Trifunović sa neospornom medijskom pismenošću, vještinom, talentom, genijem, zbog prevelikog broja emitera i demokratizacije medija ne bi bio toliko popularan, a kamoli uticajan. Takav fokus na jednog čovjeka i na jedan program danas je nemoguć.

Sad tek otključavam njegov stih: sidro koje lađu čuva. Čini mi se da je Duško jedno sidro, koje ljude ukrcane u lađu duha, čuva od bura, kako ne bi negdje nestali sa svojim jedinim životom. A iz bure, odavno, druge se pjesme čuju.

Plašim se samo da se Dule nešto ne naljuti na mene, da Glavni junak jednog filma ne dođe do mene da se žali.

Ali ne dolazi. Ili ga nismo još pročitali. Iako smo razmažena publika, ovakvi junaci nisu česti. A trudi se duša svaka da ima svog junaka.

Tih nekoliko mjeseci koliko je trajala realizacija dokumentarnog filma o Dušku Trifunoviću, bili su moja prava privilegija, profesionalna i privatna. Jer, inače imam ogroman talenat da spajam neugodno sa beskorisnim. A tek na televiziji, sve je tako prolazno.

I sad, naprečac završavam ovo pisanije i prekidam sjećanja, jer žurim na svirku. Jer dokle pjevam, dotle i postojim. Uguraću u repertoar pokoju Duletovu, pa onda one redovne, koje vuku bakšiš. Jer, oduvijek se na Balkanu radilo za stan i hranu.