Internet naš nasušni
Proteklih godina internet vrijedno radi na globalnom zaglupljivanju. I slobodno se može reći da posao cvjeta. Još od srećnih vremena korona virusa, kada su primat na raznim društvenim mrežama preuzeli kojekavi teoretičari zavjera, sa svim mogućim i nemogućim tvrdnjama, bilo je za očekivati u kakvu kašu će se sve pretvoriti. Svakako da nije sve počelo baš tada, baš sa njima, počelo je mnogo ranije, ali nećemo se ovdje baviti istorijom interneta, već trenutkom sadašnjim. A u trenutku sadašnjem mislim da ne postoji nijedno mjesto, od prodavnice, apoteke, gradskog prevoza, autobuskih stajališta, a da ne primijetite bar jednu osobu koja dosljedno i uporno prebira po ekranu svog mobitela. To je, može se slobodno tako reći, postalo normalna pojava. Mislim, svakako nije normalno kada mlada majka gura kolica sa bebom ispred sebe, taman kreće da prelazi ulicu na semaforu i bulji u mobitel, to je već zabrinjavajuća situacija, ali autor ovih redova je lično svjedočio ovakvom događaju. I to dva puta. Sa dvije različite mame i dvije različite bebe. Ne želim ni da pomislim šta bi se, ne daj Bože, desilo da je u tom trenutku naišao nekakav nepažljivi vozač koji bi vozio suludo brzo. Kako se dogodilo da nas je internet toliko opsjeo? Ne znam, iskreno, za odgovor na ovo pitanje su potrebne ozbiljne sociološke studije, nije moje da se bavim time, ali hajde da se pozabavimo kritikom onog što nam je svim dostupno: sadržajem koji nam se nudi.
Teoretičari zavjera, ma kako bili sumanuti u svojim tvrdnjama i koliko god čak bili i zabavni, ako mislite da je bilo šta u tome zabavno, oni su, zapravo, tek početak. Vaše pravo da vjerujete kako svijetom vlada nacija reptila koja je, iz nekog razloga, nevidljiva ljudskom oku, niko vam ne može uskratiti. No, postoji mnoštvo onog što se popularno naziva „content“, što paradoksalno znači – sadržaj, a upravo je stvar u tome da tu nema nikakvog sadržaja. Recimo, tip sjedi i jede. U nekom restoranu, kući, bilo gdje, ali sjedi i jede. Možda tu i tamo komentariše kakav je ukus jela ispred njega, kakva je tekstura ili miris, šta znam, a možda samo mljacka glasno. I nema u tome nikakvog fetiša, ničeg nastranog, prosto, radi ono što milijarde ljudi svakodnevno radi u svojim domovima, bez neke pretjerane potrebe da uključe kameru i to zabilježe. Takvi ljudi imaju i po nekoliko stotina hiljada pratilaca na društvenim mrežama. Logično je da se moramo zapitati: šta ima uopšte privlačno ili zanimljivo u tome da nekoliko stotina hiljada ljudi odvaja određen period svog vremena i posmatra nekog lika kako jede? Ponoviću: samo sjedi i jede, ne priprema jelo, ne upoznaje vas sa procesom rada oko nastanka određene vrste hrane, ne upoznaje vas sa nekakvim istorijatom, niti nutritivnim vrijednostima, ništa od toga.
A onda recimo, imate ono što se naziva – „reakcija“ – to obično znači da neki lik gleda već gotov sadržaj nekog drugog, ko se, koliko toliko pomučio da taj sadržaj pripremi, dakle, sjedi i gleda samo, snima sebe dok gleda, ponekad napravi neku grimasu ili nešto promrmlja, neko čak ni toliko. I isti takvi likovi su izuzetno popularni. Isto tako imaju stotine hiljada pratilaca, da ne kažemo – obožavalaca. Treba li uopšte reći da ljudi koji virtuozno sviraju gitaru ili (ne daj Bože) violinu, nemaju ni približno toliko pratilaca ni pregleda. Ljudi koji zaista ulažu napor i trud da vam pokažu nešto zanimljivo.
No, ovo sve što sam nabrojao je potpuno bezazleno. Tip koji jede ili tip koji bulji u video nekog drugog lika i klima glavom, ne mogu napraviti nikakvu ozbiljnu štetu. Svi smo već čuli za razne izazove u koje se klinci upuštaju zahvaljujući „tik toku“, a mnogi od tih izazova nisu nimalo bezopasni, neki su čak i opasni po život. Osim toga, mnogo je i onih koji snimaju namjerno nasilan sadržaj; ne mislim sad nasilan u smislu da nekog pretuku (iako, po mračnim bespućima interneta ima i toga), već prave poprilično neumjesne šale na račun drugih, neke od njih se sigurno opasno nalaze na ivici zakona. A i ne treba pričati kako mnogi influenseri (kako se to danas popularno naziva) imaju stavove koji su isključivo i samo njihovi, dakle, imaju oni pravo na svoje mišljenje, to svakako, ali ulazimo u opasnu zonu kada oni svoje mišljenje, koje često ni sa čim nije potkrijepljeno, počinju nametati drugima, naročito djeci, koja su najosjetljivija. Sva ta vesela kaša stoji u vašem mobitelu, svaki dan je svuda sa sobom nosite u džepu i dovoljan je djelić sekunde da joj bez problema pristupite.
Kako je to internet ovoliko počeo uticati na našu svijest?
Svakako, počelo je sigurno kao veoma korisna stvar – sada imamo neuporedivo brži pristup informacijama, nema nikakve potrebe za štampanim novinama, jer informacije na internetu dobijate u realnom vremenu. Opet, uz svo dužno poštovanje, odlično je pitanje i zašto vam uopšte treba toliki pristup informacijama, čak i kad nam je sasvim jasno da ne možemo sve ispratiti. Internet, dakle, radi, po principu sličnom svakom narkotiku: neprestano nudi još. To je beskrajan niz, dakle, ako biste odlučili da pregledate sve što vam se nudi, vrlo brzo biste shvatili da je to apsolutno nemoguće. Postoji tu jednostavno rješenje, naravno: odaberete samo ono što vam je trenutno korisno i što vam u tom trenutku zaista treba. No, kad bi svijet funkcionisao po tom principu, gore pominjani, opskurni likovi, uopšte ne bi ni postojali. Sama činjenica da postoji tolika gomila toga, već jasno pokazuje da stvari ne rade tako, već da je upravo sâm internet iskoristio princip nezasitosti njegovih konzumenata.
No, i dalje se na bavimo svim onim mračnim stranama: jasno vam je da pristup internetu imaju svi mogući pedofili i perverznjaci raznih vrsta, sve moguće i nemoguće vrste prevaranata kojima je jedini cilj da izvuku ličnu korist tako što vama nanesu štetu. I dalje smo na onoj bezazlenoj površini, ali polako shvatamo da nikad praznija nije bila. Internet postoji u međudjelovanju: nudi ono što se traži – dakle, u cijelom današnjem čovječanstvu izgleda preovlađuje potreba da se ne misli svojom glavom, da se daje pažnja potpuno nevažnim i netalentovanim likovima, da se „konzumira“ jedino ono što je gluplje. I mogli bi ovaj fenomen povezati sa tim da su nam stvarni životi neispunjeni pa utjehu tražimo u sajber svijetu, pogotovo jer veliki broj korisnika interneta potiče upravo iz bogatijih i stabilnijih društava i uređenja, kao što, prilično površno, možemo i objasniti nečiju potrebu da se drogira, no šta zaista stoji iza ove masovne hipnoze glupošću? Nebrojeni „alati“ koji nam se nude samo nam sve više olakšavaju, to jest – sve više nas zaglupljuju, više ne moramo pamtiti informacije, ne moramo savlađivati neko znanje kad znanje stoji tu, u našem džepu. Ne smijem ni pomisliti šta se desi kad negdje dođe do pada sistema i kad neko vrijeme korisnici ostanu bez pristupa. Površnost je postala strašna.
Slika budućnosti u tom svjetlu nije nimalo obećavajuća; ono što nam slijedi su generacije zombija zatrovanih najodvratnijim mogućim varijantama bezidejnosti. Iako ni stariji nisu nimalo imuni, naprotiv, ali klinci danas bukvalno žive na internetu. E sad, postavlja se pitanje – šta je onda rješenje u svemu tome? Bilo kakve represivne mjere mogu samo pogoršati stvar, to jest od jednog zla se može napraviti gore. Kao i uvijek, ne postoji ništa drugo osim podizanja svijesti kod svakog pojedinca. I znam da to zvuči toliko složeno i nedefinisano kao što su inače ovakvi pojmovi: mogu značiti sve i ništa. No, jednostavno je, počnimo od malih stvari: kad vam sljedeći put na ekranu mobitela „iskoči“ video klip u kome neki tip sjedi i jede – nemojte ga gledati. I to je to. Malim koracima, prestati pridavati pažnju nebitnim stvarima. Oni postoje samo dok imaju našu pažnju, hrane se našim vremenom. A treba da shvatimo jedno: naše vrijeme je strašno ograničeno. Trebalo bi dva puta da razmislimo kome ćemo ga pokloniti.
