Kristian Novak: Važno je znati da među nama imamo samozatajne junake pune ljudskosti

Kristian Novak je pisac koji se bez problema može nazvati regionalnom književnom zvijezdom. Iako je, možda, u svijetu književnosti nezahvalno upotrebljavati ovaj izraz – slobodno se može reći da je on pisac čije se knjige vrlo rado čitaju na prostorima cijele bivše Jugoslavije.

I to ne bi bilo toliko čudno, da Novak u svojim romanima ne koristi kajkavski dijalekat i ne bavi se prostorom poznatim kao Međimurje. On je savršen dokaz teze da za univerzalne teme nije bitno postavljati stvari na scene velikih svjetskih metropola. Jer lokalno i lično postaje univerzalno kada je vrhunski napisano.

• Kako pamtiš svoje odrastanje u Međimurju?

U odnosu na ovo gdje sada živim, puno zelenije, više mirisa i puno više vremena. Miriše trava, miriše paradajz dok ga zagrebeš po koži, miriše truli panj, miriše kiša, miriše rijeka. Ne znam jesam li ostario, ali u Zagrebu mi sada sve miriše slično. Jasno ti je, ja bih se vratio, kad mi klinci narastu. Kad odem tamo, kao da sam prošao kroz crvotočinu u neki svijet gdje vrijeme sporije prolazi. Odem po špeceraj, obavim još nešto, popijem kavu s prijateljem, prođe 45 minuta. U Zagrebu je to cijelo prijepodne. I sjećam se neke osnovne pristojnosti i topline među ljudima, to mi i dan danas fali u Zagrebu, iako u njemu živim sada već većinu života i volim taj grad.

• Prije nego što si zakoračio u svijet književnosti, imao si iza sebe uspješnu sportsku karijeru. Šta te privuklo karateu?

Ne bi vjerovao, ali činjenica da u karateu nema lopte. U mom selu nije bilo puno izbora. Svaki klinac koji je držao do sebe i želio nešto napraviti u životu, igrao je u NK Polet Sv. Martin na Muri. Ja još uvijek navijam za taj klub, al nikad nisam zaigrao za njega. Ja i lopta – loša kombinacija. Osim nogometa, pojavio se i karate i tu sam se nekako pronašao. Sviđala mi se strukturiranost, hijerarhija, golema je to količina znanja. I, za bojažljivo dijete kakvo sam bio, idealno za stjecanje samopouzdanja. Kad smo došli u peti razred, dočekalo nas je par ovih koji su padali razrede. Zamisli, ide u peti razred, a već mutirao, brčići, dlake pod pazuhom. Taj kad ti zalijepi flisku, odzvanja još satima u glavi. Pa je trebalo uzvratiti. A nakon toga, negdje u srednjoj školi, krenula natjecanja, pa nastupi za reprezentaciju, putovanja. Za dijete sa sela je to kao prozor u svijet. I da, naposljetku, prilika da se ostvariš, što zna prijeći i granice zdravog osobnog razvoja. Ali tako je to u vrhunskom sportu. Osvojiš nešto, pa tražiš novi i novi fiks.

• Kako i kada si osjetio prvi poziv na pisanje?

Prije poriva na pisanje bio je poriv za pripovijedanjem. Crtao sam stripove s nekim svojim likovima, smišljao nastavke ili prequele filmova koji su mi bili dobri, ja sam za Top Gan davno imao ideju za nastavak, Pobješnjeli Maks je također u mojoj glavi živio dalje u nekim drugim pričama, Nemeček je u mojoj varijanti Junaka Pavlove ulice bolje završio i tako to. Moja starija sestra je tu bila dosta važna. Nije bilo puno knjiga po kući, pa mi ih je redovito poklanjala za rođendane i Božiće, a i pričala mi o knjigama koje su njoj bile važne. U osnovnoj školi, međutim, ništa nije ukazivalo na to da ću se nekad baviti pisanjem, loše sam pisao sastavke. U srednjoj školi me dohvatio jedan sjajan profesor jezika i književnosti i tu je krenulo. Taj je odgojio generacije ljudi koji pišu i čitaju. Prenio je na nas uvjerenje da je baviti se pisanom riječi važno i vrijedno. I čitao nam je naglas njemu važne tekstove. Svi pričamo o tome kako je važno čitati maloj djeci, ali evo, čini se da i kad smo veći, volimo da nam se čita.

“Črna mati” nastala je iz kajanja što sam u nekoliko navrata u svom djetinjstvu bio na strani zlostavljača.

• „Črna mati zemla“ bio je hrabar potez u književnom svijetu, ali bez hrabrosti nema ni uspjeha. Kako je tekao rad na romanu i kako si doživio njegovu percepciju?

Imao sam prije “Črne mati” nešto malo objavljenog, čak i jedan roman, ali ništa što bih iz današnje perspektive nazvao ozbiljnim, niti što bi mi moglo dati podstreka da se ozbiljno pozabavim pisanjem. S “Črnom mati” je počelo kad sam radio na doktoratu. Bio sam na Freie Universität u Berlinu par mjeseci tim poslom, dosta vremena provodio sam sa sobom, pa počeo pisati dnevnik i tu su se otvorile neke stvari. Sjećanja, a bome i fabricirana sjećanja. Cijela je ta priča nastala u zamisli, u suočavanju s pitanjem zašto lažem. Odnosno, da malo ublažim, zašto ponekad prikazujem stvari iz svoje prošlosti drukčije nego su se zaista dogodile. I drugi pleksus, povezan s ovim, “Črna mati” nastala je iz kajanja što sam u nekoliko navrata u svom djetinjstvu bio na strani zlostavljača. Da, bio sam i na ovoj drugoj strani, kao vjerojatno većina djece svugdje u svijetu. Malo drugi gaze tebe, malo ti gaziš druge. Alo, eto, sjećanje na nekog tko se baš nikako nije mogao braniti ostaje uz mene, pa, vjerojatno do kraja života. Možda je taj tekst između ostalog i način da kažem da mi je žao što nisam bio bolje ljudsko biće.

• Nakon toga je došao „Ciganin, ali najljepši“, veliki regionalni hit. I s njim je već bilo sasvim jasno da si jedan od onih pisaca koji se hrabro suočava sa teškim temama. Osim toga, jako si temeljit u istraživanju građe za roman. Reci nam nešto o nastanku tog romana.

Tu je nekako došlo do onog pitanja – okej, a jesi li u stanju pisati o nečemu izvan svog vlastitog iskustva? Odnosno, jesi u stanju pisati o nekome čija se pozadina potpuno razlikuje od tvoje? Ne bih rekao da sam si odgovorio na to pitanje. Na kraju ispada da je u svakom od tih likova dio nečega što sam doživio ili što me dotaklo u nekom trenu. Ciganin je vjerojatno najzahtjevniji mentalni projekt kojeg sam se ikad prihvatio. Četiri narativne linije, većinom iz prvog lica, tema u kojoj sam se sto puta mogao okliznuti i pasti u klišej, vjerojatno i jesam koji put. Pa onda još činjenica da kreneš pisati i shvatiš da znaš vrlo malo o svijetu koji prikazuješ, pa si priznaš da moraš istraživati, da bi to bilo uvjerljivo. Al dobro, tada sam si nekako priznao da kod mene nema brzog pisanja. Ima genijalaca koji ispišu svoje u nekoliko mjeseci i bude dobro. Meni trebaju godine.

• U osnovi tvog najnovijeg romana „Slučaj vlastite pogibelji“ je istinita priča. Šta te je privuklo tome?

Na to pitanje ne mogu dati bolji odgovor od – valjda sam prepoznao nešto svoje u tuđem iskustvu. Postoji razlog zašto svatko od nas selektira podražaje koji su mu važni, a odbacuje one koji mu ne znače ništa. Mene je privukla sudbina jedne potpuno obične, normalne obitelji, u kojoj je vrijedio moto da samo trebaš časno raditi svoj posao i dobro će ti biti u životu. A onda najmlađi član obitelji strada upravo zbog toga. Kako prokleto tužno! Uglavnom, kažem, malo je toga tu svjesno, sinapse okidaju kad okidaju, podsvijest se pokrene i počne slati slike i simbole, možemo mi sad naknadno racionalizirati zašto me opsjedala upravo ta priča, a ne tisuće drugih za koje sam čuo, pa kroz jedno uho unutra, kroz drugo van.

Osjetio sam da imam dovoljno jaku poziciju kao, hajmo reći javna osoba, da mogu progovoriti o tim stvarima, pa preživjeti i neku kampanju javnog blaćenja. Samo da ne naštetim onima kojima sam tekstom htio odati počast.

• Kako je tekao proces nastajanja romana?

Prvo nekoliko godina nisam ni znao da je proces počeo. Odnosno, puno sam čitao o svemu vezanom za taj slučaj, razgovarao s ljudima, svojim prijateljima i poznanicima, čak i studentima. Ali nije mi padalo na pamet do negdje prije korone da bih to mogao pisati. Ima valjda taj neki glas razuma koji nas sprječava da napravimo glupost. Stvarno nisam to namjeravao raditi, čak sam i na Ministarstvo prijavio jednu potpuno drugu priču. Pa shvatio da neću ništa pametno moći napisati ako ne napišem prvo priču o tome. Dakle, džabe glas razuma, tješio sam se u početku da mogu uvijek naposljetku to ne objaviti, jer neki sudionici događaja su još živi, igraš se s vatrom. Ali onda s vremenom sve sjeda na svoje mjesto, shvatiš da je i važnije nego si mislio na početku i to je to. I da, zanimljivo, prvo sam krenuo s pričom o mlađem bratu, koji je stradao. Pa shvatio da je tu jednostavno previše nepoznanica i da me neprestano vuče prema priči starijeg brata, koji je ostao živ, između dvije vatre, u nemogućoj situaciji, pa uspio pronaći neku novu razinu ljudskosti.

Dotakao si se ozbiljnih i teških tema. Da li si osjećao strah i kakve su tvoje moralne dileme bile tokom pisanja?

Da, u prvom redu mi je bilo važno da ni na koji način ne nanesem štetu živim članovima te obitelji. Drugo me ništa nije previše zabrinjavalo. Osjetio sam da imam dovoljno jaku poziciju kao, hajmo reći javna osoba, da mogu progovoriti o tim stvarima, pa preživjeti i neku kampanju javnog blaćenja. Samo da ne naštetim onima kojima sam tekstom htio odati počast.

Roman je takođe hrabro, rekao bih, pisan različitim stilovima. Jedan dio teče normalnim pripovijednim tonom, a drugi je pisan kao scenario. Šta te je navelo na ovakav potez?

Prvu verziju sam pisao u trećem licu, pa uskoro prebacio na prvo lice, kao što sam radio u “Ciganinu” i to je polovično funkcioniralo. Perspektiva Profe se tu jako fino otvorila i bilo mi ju je dosta lako pisati. Ona je artikulirana, sklona refleksiji, duhovita i vrckava, baš sam je zavolio, skupa sa svim felerima koje ima. A perspektiva Marlija mi je bila dijametralno suprotna, jednostavno mi je bila preslaba u odnosu na nju. On je kao lik većinu vremena reaktivan, do samog kraja nije u doticaju sa srži svog problema i zamršenim obiteljskim odnosima. Neko vrijeme sam tragao za modusom koji će funkcionirati i pronašao ga u scenariju. Samo šturi opisi konteksta i sva snaga potisnute emocije u replikama. A možda sam si tako želio malo naplatiti dvije godine rada na scenariju po kojem se nikada neće snimiti film.

• Kako si zadovoljan percepcijom romana?

Bilo je 99 loših mogućih sudbina tog romana i jedna dobra. Ostvarila se ta dobra i mislim da je svatko zaslužio jednom u životu biti ovakav srećković kao što sam ja bio sa “Slučajem”. Nemaš pet šansi za ispričati neku priču. Imaš jednu jedinu i ako to ne upali, piši kući propalo. Važno mi je da je prošlo dobro. Naravno, zbog sebe samog, ali prije svega zbog te obitelji i zbog društva u cjelini. Važno je znati da imamo samozatajne junake pune ljudskosti među nama.

• Neću te pitati za dalje planove u književnosti, već prosto ljudsko pitanje: šta trenutno radiš i kako stigneš da obaviš sve obaveze?

Čini mi se da ne stižem ništa kako treba veće neko dulje vrijeme. Zakačila me jedna administrativna dužnost na faksu i otprilike je toliko grozno koliko sam si zamišljao da će biti. Pišem neke znanstvene članke, to mi je lijepo, volim kopati po tekstovima iz 19. stoljeća. Neki su zadivljujuće aktualni i dan danas. Spremam se na more i to volim. I pokušavam se riješiti peruti, neka mi se jave svi koji imaju kakav čarobni pripravak. Većinom sam u crnom,sramota me, ljudi, pomagajte.

 

Razgovarao Stevo Grabovac