Martin udio

Samo je jedna srpska priča s kraja 20. vijeka tužnija od sarajevske, koju sam imala nesreću da proživim, a to je ona iz Kninske Krajine.

Sarajevski Srbi su bili, pa su odjednom zaboravljeni – i kraj priče. A Krajišnici su bili, pa su u onoj epskoj koloni morali da odu, pa ih niko nije htio, pa su ih ćušnuli na Kosmet, pa su opet morali da odu, samo te kolone nisu bile tako medijski ispraćene, i tu im se gubi svaki trag. Ne želim da ulazim u političke analize ko je kriv za to što su ljudi srpske nacionalnosti koji su živjeli na te dvije geografsko – istorijske vjetrometine postali statistička greška, nakon (najblaže rečeno) pogrešnih političnih odluka, prepušteni sami sebi.

Nemam dovoljno ni znanja ni alata da se bavim tom temom. Moji alati i znanja se tiču umjetničkih djela. Ono što dugo tvrdim je da mi neoprostivo dugo nismo imali velike romane, filmove, serije i pozorišne komade koji se bave tim temama. Napisan je poneki roman, snimljeno ponešto, ali ništa što smo zauvijek zapamtili, ništa što je nosilo elemente antičke tragedije koju ove teme nose u sebi već na prvi pogled. Svi znamo šta se desilo, ali nam je potrebno dovoljno snažno umjetničko djelo da to provarimo i nađemo katarzu. A ono se ne dešava. Onda se konačno desi jedan Saša Hajduković, koji, po ideji Gorana Starčevića (koji je kao beba bio u toj jezivoj koloni) snimi seriju Tvrđava.

I Srbi zabavljeni Dodikom, Vučićem, strancima, rudnicima, Trampom, Izraelcima, Palestincima, sirotinjom, beznadnošću se sjete: vidi, postojao je taj Knin i neki Srbi u njemu. I onda Sanja Savić Milosavljević napiše roman Martin udio. Onda taj roman, stidljivo, bez promocije, dobije vrijedne nagrade. U isto vrijeme, u Narodnom pozorištu Republike Srpske direktorica Dijana Grbić i umjetnički direktor Ljubiša Savanović traže veliku priču koja će na pozorišnu scenu vratiti usud Krajine. Za to vrijeme, uz njih je mladi režiser Nikola Bundalo, koji se rodio nakon rata, koji od svega toga nije živio ništa, ali je dečko koji obećava. I tu je početna grudvica koja će stvoriti lavinu katarze o kojoj govori ovaj tekst.

Postoje velike predstave u koje njihovi akteri ulože sve što mogu, ali se ne desi čarolija. A postoje rijetko i one u kojima se desi. U kojima onaj odozgo pospe prstohvat čarobnog praha i publika uspije da doživi tu dugo čekanu katarzu. Ovo je takva predstava.

Nije lako govoriti o velikim nacionalnim temama, a zaobići sve uobičajene zamke: dnevno-političke propagande, patetike, podrazumijevanja, preglumljivanja. Sve su to razlozi zbog kojih se na takvim temama često dogodi bruka (sjetimo se, recimo, serije Nemanjići ili filma Dara iz Jasenovca. Ne možemo da se sjetimo. E, o tom pričam!).

U predstavi Martin udio, sve su te očekivane zamke spretno zaobiđene.

Prvo, Sanja Savić Milosavljević je napisala divan roman, koji s divnom mjerom humora i patosa i širokim vremenskim i prostornim zahvatom (od poslije Drugog svjetskog rata do danas, od Krajine, preko Pala, do Beograda, pa na kraju i Zagreba) diskretnim sredstvima priča epsku priču o tri generacije. A kako je Sanja teatrolog, umjela je da vlastiti roman preradi u dramu. Pa je onda mali Bundalo (onaj što se rodio nakon rata), zajedno s Goranom Starčevićem (onom bebom iz kolone) taj tekst doradio. I tu je negdje krenula čarolija.

Svako od ljudi koji su se ugradili u tu predstavu, a spisak je impozantan, se sjetio svoje prošlosti, prošlosti svoje majke, oca, bake, predaka stradalih u Jasenovcu, onih iz kolona, onih raseljenih, zaboravljenih, o kojima se gotovo više ne govori ni na slavama, i pokušao da im se, jednom pozorišnom predstavom – oduži.

Da, nikako da kažem o čemu se radi u predstavi. Ukratko, raadi se o životu i priključenijima jedne male, obične žene iz krajiškog sela, i svim tragedijama koje nosi život skoro svake male žene koja je imala nesreću da se rodi u krajiškom selu negdje oko Drugog svjetskog rata. Ta žena se ovdje zove Marta i sa životom se nosi (manje više kao i svi mi, bez ikakvog znanja) kako mora. Tu ženu u predstavi igra Nataša Perić, sa velikim znanjem, velikim talentom i velikim srcem na sceni. Krojačica, čiji zvuk singerice na nožni pogon predstavlja zvučni lajtmotiv predstave,  a pokušaj da ušije tu stvarnost koja joj se raspada pred očima, vizuelni, Marta je simbol žene s ovih prostora. Tragična heroina, konačno spakovana u ženu od krvi i mesa na našoj sceni. Toliko lokalna a toliko opšta, da se u takvoj Marti može namirisati i irska seljanka i azijska domaćica i afrička šnajderica. Muža joj Rajka, seoskog momčića s fizičkim hendikepom u nogama i psihičkim u vidu odsutnog oca (četnika, koji je nakon rata pobjegao u Englesku iz koje šalje pakete s modernim džemperima ali ne i ljubav i podršku), odigrao je maestralni – ko bi drugi nego Jovo Maksić, gost iz Beograda.

Rijetko se gostujući glumci uklope u neki ansambl. Obično štrče, dobijaju više rediteljske pažnje, glume zvijezde i najčešće, ruku na srce, pokvare predstavu. E, za razliku od toga, Maksić se činio kao da je karijeru proveo na sceni NPRS do te mjere da sam, gledajući ga, pomislila kako bi i za njega i za naš ansambl bilo prirodno i dobro da prosto ostavi sve i doseli se u Banjaluku. Njih dvoje u glavnim ulogama su kao ispali iz antičke tragedije. Tačni, osebujni, veliki a skromni, bez potrebe da zavladaju scenom, posvećeni grupnoj igri i time još veći.

O svakom glumcu ove predstave bi se moglo pisati, nažalost, pažnja čitalaca i javni prostor odavno nisu blagonakloni prema toj vrsti tekstova, pa ću ustati i reći Nikolina Friganović i Aleksandar Stojković. Nikolina kao stara, seoska usjedilica, ukiseljena od teškog života, samoponištena zarad porodice (i zbog toga teška i gruba) i Stojković kao vozač autobusa,  sarajevski prigradski fićfirić, snalažljivo spadalo u kom ima neugasla iskra duše su, čini mi se, blistali trun više od ostalih. A nije bili lako blistati više od Nataše Ivančević, Smiljane Marinković, Miljke Brđanin i čitave plejade mladih glumaca, novog pojačanja Narodnog pozorišta, koji ove sezone pokazuju da su stasali za velike uloge.

Selo prikazano u predstavi nije romantizovano, nimalo pastoralno, tek humorni otklon koji autorska ekipa pažljivo njeguje ga čini primamljivim za gledaoca. Izuzetna dinamika predstave (koja za dva i po sata trajanja ne pada ni na trenutak!), maestralno korišćenje simboličkih detalja, crne marame koja se seli s glave na glavu, pletenica na kosi djevojčice, registarskih tablica, pjesnički nabijenih, a opet živih i nepretencioznih replika, sjajnog kretanja glumaca na sceni, govora tijela, efektne muzike, podsjećaju na rane radove Kokana Mladenovića i skreću pažnju na Bundala, koji, iako mlad, barata zanatom kao rijetko ko. Nakon odgledanih nekoliko režija mladog Veljka Mićunovića sam pomislila da je to taj mladi reditelj koji će biti centralna figura srpske drame narednih decenija. Sad mu mirne duše pridružujem ime Nikole Bundala i krajnje sebično i lokalpatriotski se radujem što je naš, Banjalučanin, koji i hoće i može da se da u vlastitoj sredini. Ako je mogao ovako da režira ovo, on može sve, samo ga treba pustiti.

Priznajem, divim se hrabrosti Grbićke i Savanovića. Ja se ne bih usudila da tako mladom čovjeku povjerim režiju ovakve epske sage. I pogriješila bih, grdno bih pogriješila. Bundalo, tihi, skromni, pametni klinac je ovu režiju posvetio svojoj mami. Ne moramo znati odakle je tačno, ali, čim se takve stvari čuju, jasno je, priča je lična (a rijetki su među nama oni kojima ova priča nije lična, ukoliko ih uopšte ima) i režiser otplaćuje duh precima. I odlično to radi.

 

Što se vizuelnog identiteta tiče, na sceni se nalazi samo jedan veliki autobus (oh, ti srpski simbolički autobusi, sigurna sam da će jednog dana neko o njima napisati dobar doktorat), koji po potrebi mijenja registarske tablice, smjer kretanja i koji je velika metafora onog o čemu predstava govori: o kući (što bi pjesnik rekao) nasred druma i njenim stanovnicima koji te svoje životiće nose na plećima jer moraju i jer nemaju baš mogućnost izbora (o kakvoj nam trube savremeni gurui i lajfkoučevi), prosto jer su rođeni tu s čitavom tom jezivom istorijom (i geografijom) na kostima.

Gledala sam više desetina predstava za koje je scenografiju radila Dragana Purković Macan, bile su odlične, dobijala je za njih gomile nagrada, ali ovo je za duboki naklon. Za razliku od Bundala, koji ovakve teme zna samo iz porodičnog naslijeđa,  Dragana Macan ih je proživjela lično, kroz izbjeglištvo u poslednjem ratu. I čini mi se da sad može mirno da nastavi dalje, dug je otplaćen. Slično je i s odličnim kostimom Ivane Ristić i muzikom Petra Topalovića.

Neprijatno mi je što ne pominjem sve ljude koji su se ugradili u ovu predstavu. Jer zaslužuju.

Ne hvalim često pozorišne predstave, naročito ne ovako javno. Ali, za skoro 30 godina redovnog praćenja svega što radi Narodno pozorište Republike Srpske, nikad me ništa nije ovoliko dotaklo. Umjesto bilo kakvog zaključka ću samo reći: idite u pozorište, pogledajte Martin udio. Plakaćete (sinoć je bilo zanimljivo ugledati sva ta uplakana lica i sve te crvene dlanove publike nakon stojećih ovacija). I neće vam biti žao zbog toga.

 

Bravo za Narodno pozorište!