MUHAREM BAZDULJ: LIMENI LIJES ZA ZAIMOVIĆ ZEJNU

Mnogo se već toga reklo o tome kako je rat i raspad bivše Jugoslavije uticao na naše živote. Da parafraziram jednog pisca koji je parafrazirao drugog: naši životi se dijele na one prije rata i na one poslije rata. I kako god to zvučalo, postoji generalno mišljenje da su ove teme opterećujuće, vjerovatno zbog toga što se i tridesetak godina nakon ratnih sukoba i dalje čuje ista retorika, i dalje smo „bombardovani“ istim pričama sa svih strana. A vlada uvjerenje da bi književnost trebala biti iznad toga, barem u nekim krugovima, što je svakako pogrešno, jer tek sada izgleda da je književna scena „sazrela“ za istinska, duboka sagledavanja ratnih trauma i posljedica rata.

Roman Muharema Bazdulja „Limeni lijes za Zaimović Zejnu“ ratu prilazi na jedan drugi način, što bi rekli – „izokola“. Ovdje rat i nije toliko „prisutan“ ako se to tako može reći, to jest, više ga sagledavamo kroz neke aspekte onog „što rat nije“, pa je tako ovaj roman ujedno i jedna fina rekonstrukcija svijeta iz prošlosti u kojoj smo živjeli dok naši „drugi životi“ nisu započeli. Priča je to o odnosima koji su se gradili i razvijali sve dok nekom nije palo na pamet da ih uništi.

Bazdulj je iskusan pisac i sa lakoćom čitaoca uvlači u priču već od prve rečenice. Iako sve počinje kao jedna migrantska priča, priča „našeg čovjeka na terenu“ koji je, pritisnut ratnim dešavanjima koji su uništavali sve pred sobom, spas odlučio da potraži „preko grane“, u dalekoj Kanadi, i sada se bavi reminiscencijama na svoju bližu i dalju prošlost, kroz sam tok romana polako shvatamo da ovo nije samo „još jedna tragična ispovijest junaka koji je izgubio dom i otadžbinu“, već Bazdulj polako i svjesno prebacuje težište sa svog pripovjedača na mnogo širi aspekt. Zapravo je pripovjedač, iako sveprisutan u knjizi, iako to jeste njegova priča, mnogo prisutniji u životima drugih i govori o drugima. Tako da imamo priču o životu u predratnoj Zenici, o komšijskim odnosima, prijateljstvima i uzajamnim odnosima koja, ipak, bježi od one uobičajene floskule – „kako smo nekad dobro živjeli“. Naprotiv, živote junaka ove knjige pogađaju tragedije koje nemaju veze sa ratom, koje su njihove lične, ali samim tim ništa manje od opštih, istorijskih.

I ako bih pokušao da izdvojim jednu sliku koja to nekako najjasnije potvrđuje, svakako bih se sjetio Bazduljeve ubitačne rečenice, bolne i istinite istovremeno:

 „Naslovi novina na kioscima prenosili su vijesti o ratnim užasima, a ja sam mislio na to kako je život i bez rata dovoljno užasan i da nekad rat, ako ništa drugo, dobro dođe da to sakrije.“

Kroz tragičnu sudbinu Zeine Zaimović mi pratimo tu uporednu, rekao bih „malu“ priču, ali to bi možda moglo zvučati ponižavajuće, jer nema ni govora o nekakvoj „maloj“ priči, dok se na već suludoj istorijskoj sceni dešavaju događaji koji zauvijek mijenjaju naše živote. Zeina, sa svojom sudbinom, ostaje zapečaćena u tom vremenu, dalekom i nestvarnom, sada kad se gleda sa ove distance, kao jedna od onih velikih, tragičnih junakinja koje su već svojim postojanjem na ovom svijetu nadišle svijet. Da se tako izrazim, iako ove riječi zvuče pomalo prepotentno. No, da objasnim: svakom čovjeku njegova je tragedija najveća, samim tim jer je doživljava lično, jer je njegova, on je proživljava sam, ali to ne znači da je oslobođen saosjećanja i to nikako ne znači da nije sposoban razumjeti i prihvatiti tuđu ili globalnu tragediju. A pisci, baš poput Bazdulja u ovom romanu, pronalaze duboke istinske i lične priče, nasuprot velikih priča… Pravi pisci, dodao bih. Jer ako se fokusiramo na jednu veliku istorijsku epohu, prijeti nam opasnost da upadnemo u banalnost ili da napišemo pamflet. U Bazduljevom romanu je sve to znalački izbjegnuto.

Moram reći i to da je roman pisan tonom, da tako kažemo – „ličnog obraćanja“ – tako da izgleda da se narator obraća direktno čitaocu, tako da je knjiga i neka vrsta dijaloga u kome ste vi, u ulozi čitaoca, ujedno i sagovornik. Pripovjedački raznovrsan, oslobođen hermetičnosti, ovaj roman je napisan prilično jednostavnim, svedenim stilom, tako da spada u onu kategoriju knjiga koje su i za strastvene sladokusce, ali i za čitaoce sa malim čitalačkim iskustvom. I roman posjeduje onu finu notu ironije, cinizma i komentara koji mu, bez imalo pretjerivanja, daje ton zabavnog romana, i pored ozbiljnih tema kojima se bavi u svojoj srži.

 

Za čitanje preporučio Stevo Grabovac