Ne, ne! Umjetnost može promijeniti svijet!

Nerijetko se u našoj kulturnoj javnosti, a pod „našom“ mislim na kulturni prostor jezika koji različito nazivamo i jednako razumijemo, može čuti tvrdnja, nekada i uzvik: „Umjetnost ne može promijeniti svijet!“ Obično je možemo čuti baš od umjetnika, i to kada razgovaraju sa novinarima povodom aktuelne produkcije umjetničkog djela, pogotovo ako se to djelo bavi nekim društvenim pitanjem. Tom se tvrdnjom, po pravilu, počinje ili završava obrazlaganje neke od varijacija teze da društvo ima svoje vlastite zakonitosti i tokove na koje umjetnici i umjetničko djelo nemaju uticaj, svakako ne odlučujući. To govore kao da je moguće stvoriti umjetnost van društvenog konteksta.

Ruku na srce, postoje umjetnici koji se trude izolovati od svakog uticaja, idući toliko daleko da umišljaju kako su njihovi lični svjetovi i čiste fantazije nešto što postoji samo po sebi i za sebe. Sve to se uvija u plašt tobožnje mudrosti kojom se, eksplicitno ili između redova, stav da umjetnost može promijeniti svijet odbacuje kao infantilno naivan. Obrazlaže se, u prvom redu, uvjeravanjem da je umjetnost tu da ukazuje na probleme, a ne na rješenja, jer bi ukazivanjem na rješenja odstupila od umjetnosti i približila se banalnosti. Na kraju krajeva, ako bi ta rješenja nekim čudom bila uspješno primijenjena, opet bi to bio tek jedan partikularni problem – ne mijenja se cjelina, a pogotovo se ne mijenja suština svijeta.

Postoje i „ali“ varijacije, poput onih da umjetnost ne može promijeniti svijet, ali, recimo, može promijeniti svijet pojedinca. No, nije li to upravo mijenjanje svijeta? Lamentira se nad beznadežnom situacijom u kojoj oni koji zaista imaju moć ne mare za umjetnost, a oni koji mare nemaju moć. Povlače se paralele s vremenima u kojima je nastao neki klasik, u cilju konstrukcije teze da se ništa nije promijenilo. Ističe se da je djelo vrijedno jer je i nakon toliko vremena ukazivanja na neki problem i dalje aktuelno. Iz „aktuelnosti“ nekritički se izvlači zaključak da se ništa nije promijenilo, i eto nas opet na korak od tvrdnje da umjetnost, pa čak i ona velika, kanonska, ne može promijeniti svijet. Zanemaruju se paralele vezane za ekonomske sisteme, odnosno da su slični ili isti ekonomski odnosi izazvali slične ili iste probleme, samo u drugom vremenu. Kod nas je Kočić ta paradigma.

Možda je zgodno krenuti od pitanja: šta se zaista očekuje od umjetnosti? Da li su mistifikacije toliko dobile na obimu i težini da joj se pripisuju svojstva koja ima tek vojna sila? Kist i boje mogu promijeniti jednu zgradu, ali svakako ne na način na koji to može buldožer. Važi i obrnuto.

Možda je sva ta malodušnost odjek antagonizma prema onome što se naziva „angažovana umjetnost“ i umjetnički aktivizam? Ti su pojmovi kod naše šire publike uveliko kompromitovani praksama umjetnika bliskih nevladinim organizacijama, zasnovanim na banalizaciji i niskim umjetničkim dometima, uglavnom osmišljenim na instant radionicama. Cilj tih praksi, čini se, nikada nije ni bio, niti jeste neki visok umjetnički nivo, a pogotovo ne promjena sistema. U konačnici i dugoročno, tendencija rukovođenja svojim materijalnim interesima preovladava, a interes nevladinih organizacija nije sistem u kojem će biti nepotrebne. Njihova primarna, ako ne i jedina uloga, jeste generisanje potencijala za pritisak, prije svega na vlast, dok je sve ostalo dekor.

Revolucionarne težnje u umjetnosti i društvu uopšte oblikovale su istoriju 19. i 20. vijeka i značajno su uticale na umjetničko stvaralaštvo sve do današnjih dana. Svi ti napori da se sruše institucije umjetnosti sistema u suštini su napad na sistem, praksa promjene svijeta.

To, naravno, ne znači da ne postoji autentična društvena, a onda i umjetnička težnja da se promijene društveni uslovi u kojima umjetnost egzistira i funkcioniše kroz kritiku dominantnog ili vladajućeg umjetničkog, odnosno društvenog sistema. Stavovi o umjetnosti nerijetko se lome oko toga da li umjetnost može da funkcioniše kao društveno aktivna. Ne radi se samo o tome što umjetnički aktivisti kritikuju umjetnički ili društveni sistem, nego i o namjeri da promijene društvo u kojem se njihova umjetnost ostvaruje. Kada se podvuku sve moguće linije, račun se svodi na to kakve efekte ima urušavanje države blagostanja i kako se oni mogu promijeniti samostalno ili u produkcijskom savezništvu sa zainteresovanim formalnim ili neformalnim grupama, odnosno organizacijama. Umjetnički aktivisti žele da svijet učine boljim mjestom, ali ne i da prestanu biti umjetnici. Čak i ako se bave samo simptomima, površinom društvenih anomalija, opet imaju potencijal da podstaknu društvene promjene, a pogotovo ako se bave izvorima problema.

Revolucionarne težnje u umjetnosti i društvu uopšte oblikovale su istoriju 19. i 20. vijeka i značajno su uticale na umjetničko stvaralaštvo sve do današnjih dana. Svi ti napori da se sruše institucije umjetnosti sistema u suštini su napad na sistem, praksa promjene svijeta. Avangardna težnja ka revoluciji brisanjem granica iznjedrila je nove umjetničke prakse i fenomene poput performansa, akcija, „hepeninga“ itd. Da pomenemo samo nju. Umjetnost je istorijski mijenjala svijet – svijet umjetnosti.

Gledano iz marksističke perspektive, umjetnost može promijeniti svijet unutar dva preklapajuća kruga. Prvi i očigledniji jeste igra na rasplamsavanje imaginacije i promjenu svijesti. Ljudi promijenjene svijesti svakim dahom mijenjaju svijet u kojem žive. Umjetnost kao poruka. Poruka koja, ako je umjetnički solidno izvedena, prodire duboko u svjetonazornu konstrukciju, mijenja senzibilitet, stavove, moral i etiku. Takvo, suštinski idealistično razumijevanje umjetnosti slično je razumijevanju religije i njenog uticaja na svijet.

Drugi krug obuhvata proizvodnju stvari. Unutar njega čak nije nužno da se dijeli jezik ili neki kulturni kod – uporište ima u zajedničkom materijalnom svijetu. Mijenja se materijalni svijet u kojem živimo, a praksa prilagođavanja tim materijalnim promjenama mijenja senzibilitet i stavove. Umjetnost kao nadgradnja i umjetnost kao materijalna osnova.

Ono što je sigurno – umjetnost traži slobodu kao što ljudsko biće traži čist zrak. Slobodna, vjerodostojna, kao izraz vremena i društvenih odnosa, ona se materijalizuje kroz umjetničku praksu koja uspješno komunicira sa masama, ima potencijal da inspiriše, inicira, ohrabri korjenite društvene promjene. Zato je izložena reakcijama ignorisanja i omalovažavanja od strane krugova moći. Kasnije, diskreditovanju i zabranjivanju. Nije li najočitiji argument da umjetnost može promijeniti svijet upravo to što je izložena progonu i zabranama? Ona u suštini zahtijeva svijet u kome takvo što neće biti moguće.