Novica Bogdanović: Disovac je radoznalost koja dobija oblik i glas

Često se u našem javnom kulturnom prostoru pominje pojam „formiranje publike“. Dječije pozorište RS radi odličan posao, i možemo reći da su postojanjem Dječijeg, a u poslednje vrijeme i Juhu scene GP Jazavac, koliko toliko pokrivene potrebe najmlađe publike za pozorištem. Ali, onog časa kad djeca uđu u pubertet, profesionalne kuće više, ako izuzmemo lektirske predstave, nemaju šta da im ponude. Tako dolazimo do ozbiljne praznine u „formiranju publike“.

Tom starosnom grupom se, na svu sreću, već više od tri decenije bavi Dis, amatersko pozorište kroz koje je do sad prošlo više od 2000 djece, koje se bavi omladinskim temama, na moderan i adolescentima zanimljiv način. Način pomalo razbarušen, s mnogo improvizacija, ozbiljnih tema i nezaobilaznog smijeha.

Dis nije samo pozorište. Ma kako to otrcano zvučalo, Dis je, prvo za Novicu Bogdanovića, idejnog tvorca i „tatu“ svih učesnika, a potom i tinejdžere koji učestvuju u realizaciji predstava, način života. Pored rada na predstavama, tinejdžeri u Disu i na turnejama vezanim za Dis provode vrijeme, druže se, njeguju umjetnost i kroz nju vrijednosni sistem kakav svi želimo svojoj djeci.

Novica je prvu predstavu postavio u ratnim godinama, kada je i sam imao godina koliko sada imaju klinci koji „žive“ Dis. U međuvremenu je dobio tri sina, od kojih je jedan „normalac“, a dvojica, Ognjen i Milan,  uspješni reditelji, koji danas takođe režiraju u Disu. Porodična manufaktura, ali ne ona nepotistička, kakve, nažalost, viđamo u profitabilnim firmama, već sasvim drugačija- manufkatura čiste ljubavi prema pozorištu.

• Novice, da li se sjećaš prve predstave?

Prva premijera koju smo izveli bila je predstava „Mali Princ“.  Bilo je to davne 1992.godine u Vijećnici Doma kulture (Današnjeg Banskog dvora). Uspjela predstava sa ogromnim interesovanjem publike. Bilo je to nešto novo -Pozorište kao znak da mašta nije kapitulirala pred stvarnošću. Sa svakim repriznim izvođenjem imali smo osjećaj da gradimo nešto što nestaje čim se završi, a opet promijeni nešto u ljudima. Tu je počeo život Disa i tad je počela naša lična pobuna, ne protiv nekog režima, već protiv obamrlosti. Teatar kao buđenje.

• Koliko predstava je odigrano do danas, da li uopšte imaš evidenciju?

Ako se nismo negdje zabrojali, do sada je urađeno 239 premijernih izvođenja sa više od dvije i po hiljade repriznih izvođenja.

• Dis je danas prilično udobno smješten u banjalučkom Domu omladine. Kakvi su vam uslovi za rad? Nekad je to bio „štap i kanap“, danas ipak imate svoju opremu?

Uslovi za rad su optimalni, imamo sve što bi jedno savremeno pozorište poželjelo da ima, od svjetlosnih i audio pomagala, do sjajne ekipe mladih ljudi koji sa svim čime raspolažemo, prave čuda. Sala u kojoj igramo je jedan čudesni amfiteatar u kome čujete i vidite sve kao na kamernoj sceni. Dovoljno je velik za sve što zamislimo, ima 150 sjedišta i ne spada u onu kategoriju komercijalih sala.

Biti Disovac znači više od pojavljivanja na sceni; to znači biti dio jedne male zajednice koja diše, stvara i osluškuje život drugačije

• Ko su polaznici, učesnici, ili kako se nazivaju djeca koja „rade“ u Disu?

Zovu se Disovci. To nije titula, ni uloga, to je pripadnost. Biti Disovac znači više od pojavljivanja na sceni; to znači biti dio jedne male zajednice koja diše, stvara i osluškuje život drugačije. To su mladi ljudi, najčešće srednjoškolci i studenti. Nikada nismo brojali godine, važna je želja i srce. Disovci glume, pišu, režiraju, sviraju, pomažu iza scene, nekad samo sjede i slušaju – i sve to je dio pozorišta.

Oni koji jednom uđu u Dis, rijetko zauvijek izađu. Neki postanu glumci, neki nestanu u drugim profesijama, ali unutra im ostane nešto što prepoznaješ i godinama kasnije; i onaj pogled koji kaže: „Ja sam nekad bio dio Disove čarolije.“

• Kakva je repertoarska politika? Kako se biraju(stvaraju) naslovi koje igrate?

Predstave se uvijek kreiraju iz energije ansambla i tima koji se okupio za predstavu. Obično se radi o autorskom pristupu predstavi i tekstu koji može da prenese ideju, priču, emociju. Nekad polazimo od ideje, nekad od emocije, nekad od jedne jedine rečenice koju neko izgovori na probi, pa nas zaustavi kao grom. Teme nas biraju koliko i mi njih: ljubav, anarhija, odrastanje, društvene nepravde, bunt, apsurd. Igrali smo i Steriju i nove tekstove mladih pisaca, ali uvijek tako da se u njima ogleda svijet u kojem žive mladi.

U Disu predstava nije proizvod, već traganje. I zato je svaka predstava uvijek pomalo prva. Ponosni smo što smo uradili veliki broj praizvedbi i što smo pronalazili načina da istražujemo i svoj stil i način pričanja, što nam je otvaralo prostor da budemo svoji i prepoznatljivi.

• Nekad si ti bio jedini reditelj, danas su tu i gostujući režiseri. Neki od njih su tvoji sinovi. Da li ti je drago što su dvije trećine tvoje rođene djece završila u pozorištu?

Naravno da sam ponosan. Dugo su u svijetu pozorišta i mogli su iz prve ruke da vide sve prednosti i mane ovog posla. Vidjeli su i čuli različite priče, iskusili različite probe, doživljavali putovanja i umor. Ulazak u profesionalni svijet pozorišta bio je donekle očekivan, ali je bio njihov izbor.

Naravno, nisu oni jedini. Danas u Disu režiraju i drugi mladi ljudi, nekadašnji Disovci koji su otišli, odrasli, a onda se vratili – ne iz obaveze, nego iz ljubavi. I to je najljepši dokaz da Dis nije projekat, nego prostor u kojem živi pozorište.

• Šta misliš o svojim sinovima kao rediteljima?

Divno ih je vidjeti kako stvaraju. Divno ih je vidjeti kako pronalaze načina da ostanu svoji, a da ispričaju publici čudesnu priču. Drago mi je da je svako od njih potpuno drugačiji, da pronalazi svoje forme i da ima svoj prepoznatljivi stil. Iako su na početku karijere, siguran sam da ih čeka uspješan pozorišni život i mnogo predstava.

Disovac je onaj koji zna da je borba sa vjetrenjačama ponekad jedini način da se vjetar uopšte osjeti

• Kako izgleda „disovski“ život? Šta su vrijednosti koje Dis njeguje?

Disovac je radoznalost koja dobija oblik i glas. To je onaj trenutak kada mladi umjetnik, zbunjen sobom i svijetom, stane na scenu i progovori, ne tuđim, već svojim riječima. Biti Disovac znači imati hrabrosti da se pogledaš u ogledalo ideje i ne uplašiš od onoga što vidiš. Znači prihvatiti odgovornost kao formu slobode, poštovati druge jer poštuješ sebe, držati do ansambla kao do porodice i cijeniti publiku kao nepoznatog prijatelja kojem imaš šta reći.

Život u Disu ne počinje ranom zorom i ne završava kada se ugasi scensko svjetlo. On traje i u tišini nakon predstave, u razgovorima koji se nastave ispred pozorišta, u sitnim pobjedama kao što su dobro ušiven šav na kostimu ili iz inata napravljena scenografija. Disovac je onaj koji zna da je borba sa vjetrenjačama ponekad jedini način da se vjetar uopšte osjeti.

U Disu je proces uvijek važniji od rezultata, ali rezultati ipak dođu, u nagradama, u putovanjima, u aplauzima, u tišini koju publika zadrži sekund duže.

• Ko je publika Disa? Ima li je dovoljno?

Zadovoljni smo, predstave su nam odlično posjećene, za neke predstave se traži i „karta više“. Mi igramo predstave dva puta nedeljno u Banjaluci, a imamo i znatan broj gostovanja i festivalskih nastupa. U principu uspijemo da odigramo između 80 i 110 predstava godišnje. Često smo na putu i imamo veliki broj gostovanja i festivalskih nastupa.

• Da li postoji scena omladinskih pozorišta u Republici Srpskoj? Vi često putujete, gdje sve gostujete i kako uopšte funkcioniše mreža kojoj pripadate?

Postoji scena omladinskih pozorišta u Republici Srpskoj. Od 1998. godine, kao osnivači Asocijacije omladinskih scena RS, aktivno radimo na povezivanju i podršci mladim ljudima koji stvaraju u oblasti pozorišta, naročito u manjim sredinama. Mreža danas broji 33 scene omladinskih grupa, a naše aktivnosti uključuju razmjenu predstava, edukaciju i pomoć u organizaciji različitih događaja. Ova mreža je za nas važna ne samo kao mjesto saradnje, već i kao podrška u svim fazama stvaranja, od planiranja do realizacije predstave.

Jedan od rezultata rada je i „Festival omladinskih pozorišta Republike Srpske“, koji se održava svake godine u različitim gradovima i „lutajućeg“ je karaktera. Organizovan je 24 puta do sada i služi kao prostor mladim ljudima da pokažu svoj rad, ali i da se unaprijede kroz razmjenu iskustava i ideja.

• Vi ste prvi u Banjaluci ponudili dašak eksperimentalnog pozorišta. Zapravo, u Disu se rijetko viđaju klasične predstave. Kakvo je pozorište koje vi njegujete?

U Disu smo od samog početka vođeni potrebom da istražimo nepoznate terene, da se upustimo u eksperimente koji nadmašuju uobičajene okvire pozorišta, ali i da sanjamo svoje snove. Nismo se nikada smatrali eksperimentalnim pozorištem, ali nismo ni od njega bježali. Možda je u tome tajna naše autentičnosti. Želja da se slobodno izrazimo, da tragamo za novim jezicima i formama. Na našoj sceni nikada nije bilo puke reprodukcije, već traženja gdje svaki nastup, svaka predstava, predstavlja izazov, i to ne samo za publiku već i za nas koji stvaramo.

Festivali kao što su „Kastel fest“, „IF“ i „FAMA“ bili su naša vrata u svijet avangarde, gdje smo bili u prilici da ugostimo najznačajnija imena koja su definisala nove pravce u pozorištu. Ipak, nismo željeli da budemo samo pasivni posmatrači. Naši prostor i vrijeme bili su otvoreni za mlade autore, koji su na našoj sceni mogli da istraže svoje ideje bez straha od neuspjeha, bez prijetnje oštre kritike koja bi ih obeshrabrila.

I sva ta traganja koja smo započeli ne sumiraju se u uspjehu ili neuspjehu. Oni su put, unutar kojeg je svaki korak, svaki novi pokušaj, vrijedan kao i sam pozorišni čin.

• Koliko je trenutno predstava na repertoaru?

Trenutno možete kod nas pogledati dvanaest predstava, uz tri „poetske predstave“ i četiri predstave za najmlađe.

• Zanimljiv je život predstave Mali princ na daskama Disa. Koliko verzija je do sad urađeno i da li se kroz razlike u radu na Malom princu može pratiti razvoj Disa? Možeš li povući neku liniju od prvog do današnjeg Malog princa. Da li je to vaša najigranija predstava?

Predstava „Mali princ“ je prva ali i najnovija predstava. Najnovija verzija „Princa“ je bila na otvaranju „Keza festa“. Do sad smo radili tri verzije ove predstave. Nama je dodatno emotivna ova priča, jer je glumac koji je igrao Pilota u prvoj verziji predstave poginuo kao borac VRS nekoliko dana prije završetka nesretnog rata. Nismo igrali tu predstavu 30 godina i kao memorijal smo nazvali Aplauz fest imenom najoptimističnijeg čovjeka na svijetu – Vladimir Kezić – Keza. On je neko ko je isijavao energijom i zaslužio je da se jedan pozorišni festival zove po njemu. Najnovija verzija „Malog princa“ pokazuje u kojem smo univerzumu. To je savremena predstava za mlade koja ima snage da se izbori sa klasikom.

• Kako se Dis finansira?

Često nas to pitaju. Na granici alhemije i savremene ekonomije. Mnogo radimo, veliki je broj pretplatnih karata i ulaznica za predstave. Imamo razumijevanja od Ministarstva kulture i redovno se javljamo na konkurse, a Gradska uprava nas je uvažila sa redovnim sufinansiranjem troškova, dozvolom da boravimo u Domu omladine i sufinansiranjem projektnih ideja na konkursima. Naravno, ovo je mali dio sredstava koji je neophodan za kontinuirani rad, ali uspijevamo da plivamo u ovom vremenu. Napomenuo bih da u Disu nikada nije naplaćena ni jedna školarina, upisnina, članarina ili putarina, tako da se i mi nekad pitamo kako uspijevamo. Možda je u pitanju pozorišna čarolija.

• Da li si ikad poželio/pokušao da „uozbiljiš“ Dis, da ga pretvoriš u profesionalno pozorište?

Postoje i „profesionalne“ predstave koje smo radili i radimo. Možda je jedna od prepoznatljivih „Terapija“ koja je ovjenčana brojnim nagradama na profesionalnim festivalima. Tu su i diplomske predstave kolega sa Akademija umjetnosti koje se godinama igraju na našoj sceni, a nerijetko se dešava da uz naš ansambl stanu i profesionalni glumci. Ono što je činjenica je i da sve predstave sa našim ansamblom rade, režiraju, kreiraju profesionalci.

Termin „amatersko pozorište“ tokom vremena pretrpio je značajne metamorfoze, gubeći svoj prvobitni status i značenje. Nekda su amaterske grupe nosile ozbiljne titule, a pozorišta u tom kontekstu predstavljala važne kulturne institucije, koje su se poštovane i u lokalnim zajednicama. Međutim, s vremenom i u okviru tranzicije, ovaj termin se sve više povezuje s negativnim konotacijama, ponekad se izjednačavajući s diletantizmom i potcenjivanjem njegovog stvarnog značaja.

Danas, mi u Disu često kažemo da smo „treći teatar“, što podrazumeva jedan specifičan prostor između profesionalnog i amaterskog teatra, prostor u kojem glumci imaju slobodu da biraju svoje uloge, ali bez potrebe da budu isključivo novčano motivisani. Time se preispituje sam pojam pozorišne produkcije, što ujedno otvara prostor za nove vidove teatralnog izražavanja koji ne zavise od komercijalnih, već od umetničkih i socijalnih motivacija.

Vjerujem da će se Dis razviti kao mjesto gdje mladi ljudi ne samo da stvaraju i izvode, već i obrazuju nove generacije publike i stvaralaca, spajajući klasičnu i savremenu scensku umjetnost na način koji govori o aktuelnim društvenim i ljudskim temama

• Kako vidiš Dis za 10 ili 20 godina?

Dis za 10 ili 20 godina vidim kao pozorište koje će i dalje biti na prelazu između tradicionalnog i savremenog, ali sa dubljim korijenima u zajednici i stalnim izazovom novih umjetničkih formi. Vjerujem da će se Dis razviti kao mjesto gdje mladi ljudi ne samo da stvaraju i izvode, već i obrazuju nove generacije publike i stvaralaca, spajajući klasičnu i savremenu scensku umjetnost na način koji govori o aktuelnim društvenim i ljudskim temama.

Uvjeren sam da će za 10 ili 20 godina, Dis i dalje biti ambasador eksperimenta i slobode stvaranja, da će otvoriti nove prostore i okruženja u kojima će se osjećati kao centar za istraživanje i inovaciju.

Želio bih da nastavi da bez straha istražuje nove izraze, da prihvati kontroverzne teme i da razvija talente koji možda nisu imali šansu u konvencionalnim pozorišnim strukturama.

Vidim ga i kao mjesto na kojem se njeguju vrijednosti kao što su solidarnost, otvorenost i hrabrost u umjetnosti, i da bude mjesto gdje će se mladim ljudima pružiti prilika da se izraze i formiraju kao umjetnici, ali i kao ljudi koji su svjesni svoje uloge u društvu.

• Da li Dis tebi pomaže da ostaneš zauvijek mlad? Kako se nosiš sa savremenim klincima?

Rekao bih da vrijeme neumitno teče, ali ono što me raduje i nosi jeste energija mladih ljudi koja mi stalno osvježava pogled na svijet. Njihova radoznalost, želja za stvaranjem i duh eksperimenta su nešto što mi daje snagu i inspiraciju. Kada radim sa njima, osjećam se kao da sam i sam ponovo na početku, sa istim žarom i željom za otkrićem novih ideja. Inspirativno je, jer kroz njih dolaze novi pogledi, nove riječi, nove ideje koje mi ponovo pokazuju kako da ostanem vezan za sadašnjost i sve što ona nosi. Na neki način, i sam postajem prevodilac za novi jezik koji se stalno razvija, i kad se pojavi neka nova riječ, odmah je „odigramo“.

• Šta je trenutno na repertoaru i kakvi su vam planovi za ovu sezonu?

Ove sezone smo se odlučili za adaptacije klasičnih djela koja su nas inspirisala i koja su dobila novu, prepoznatljivu notu. Od Ćopića i Egziperija, do Sterije, Selindžera i Beketa, svaka od ovih adaptacija prenosi duboke poruke, ali na način koji je bliži današnjem vremenu i savremenim potrebama publike. Time ne samo da čuvamo klasike, već ih i osvježavamo, dajući im novi život kroz naše inscenacije. Pored toga, planiramo da nastavimo sa inovacijama u repertoaru, istražujući nove žanrove uz nezaobilaznu saradnju sa mladim autorima koji donose svježe ideje.

• Koja je tvoja najdraža ili za tebe najvažnija predstava u Disu?

Moja najdraža i najvažnija predstava u Disu je nesumnjivo „Darivanje vatre“. Ta predstava je za nas predstavljala pravi izazov i važan prekretnicu u radu. Iako je bilo više predstava koje su ostavile dubok trag u našem pozorištu, „Darivanje vatre“ je zaista nešto posebno. To je nevarbalna predstava koja je svojim eksperimentalnim pristupom  postala jedna od najzapaženijih u našim i evropskim okvirima. Predstava je obišla više od 70 festivala, igrala na tri kontinenta i imala 116 repriza. „Darivanje vatre“ je bilo zamišljeno kao klasično promišljanje o mitu o Prometeju, ali smo se odlučili da sve svedemo na esenciju i mikro pokret, što je izazvalo veliki umjetnički i eksperimentalni uspjeh. To je bila prekretnica u našem radu,a predstava je u 1999. godini dobila gran pri na Berlinskom festivalu i ušla na listu 100 najuspješnijih avangardnih predstava u Evropi (The European Theatre Convention)

 

razgovarala: Jelena Kojović Tepić