O ANDRIĆU, PEDESET GODINA NAKON ŠTO JE OTIŠAO

Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog „javnog radnika“ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju.
– Ivo Andrić

Prije pedeset godina umro je Ivo Andrić, jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost sa ovih naših prostora. A to su prostori koji su nekada bili zajednički, spojeni u jednu državu i svakako nije neispravno reći da je Andrić bio pisac tog područja. Isto kao što je potpuno ispravno reći da je Andrić jedini srpski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu ili da kažemo da je bio bosanski pisac, a zašto ne i hrvatski. I tu već, odmah na samom početku upadamo u jedno neraspletivo klupko.

Najpoštenije bi bilo reći kako je prije pedeset godina Andrić postao mit.

O Andriću – čovjeku mnogo toga je već napisano; od najvećih hvalospjeva, do takvih gnusnih osuda i omalovažavanja da je prosto nevjerovatno da bi mogli biti napisani bez iskrene mržnje i prezira. O Andriću – mitu još uvijek se piše. A između te dvije suprotnosti stoji, gotovo sasvim zaboravljen – Andrić pisac. Jer, ne zaboravimo, on je dobio najveće književno priznanje, ono koje se dodjeljuje za stvaralački rad iz oblasti književnosti, ne za bilo šta drugo.

I sad stojimo pred jednom ogromnom nedoumicom – pisati o Andriću postavlja se kao izazov samo po sebi. I o njegovom stvaralaštvu toliko toga je već napisano, razne publikacije i radovi, ozbiljne i posvećene studije kojima svakako nisam dorastao sa svojim skromnim znanjem. Ono u čemu se, skoro paradoksalno, slažu i oni koji ga slave i oni koji ga preziru – jeste njegov neosporan književni talenat. Iako je počeo kao pjesnik, može se slobodno reći: jako dobar pjesnik, njegov talenat se ponajviše ispoljio u njegovoj raskošnoj sposobnosti pripovijedanja. I kad kažemo – „raskošna sposobnost“ to zvuči toliko strašno opšte mjesto, kao da je prepisano iz nekog školskog sastava. A u najboljem slučaju – to je samo još jedna mistifikacija. Ipak, ne bi bilo pošteno reći da je bio „samo“ pripovjedač iako je i to ponekad veoma zahtjevno.

To me vraća u godine srednje škole, kada smo za lektiru bili obavezni da pročitamo roman „Na Drini ćuprija“. Do tada, ja sam znao samo za mit o Andriću, ne računajući one prve pripovijetke koje smo bili obavezni da pročitamo, skoro sam siguran da se radi o priči „Aska i vuk“, a poslije i „Put Alije Đerzeleza“. No, daleko od toga da sam bilo šta razumio i da mi je bilo šta privuklo pažnju, bilo je to vrijeme kad sam mnogo više volio filmove ili stripove, nego ozbiljnu literaturu, zapravo sam izraz – „ozbiljna literatura“ izazivao je izvjestan prezir.

I da, zašto bi sad pričali još i mitove o samim sebi – uglavnom smo svi izbjegavali da čitamo knjige za lektiru, zapravo, sve nas je to strašno smaralo, čak i mene koji sam, uz još par drugara iz razreda, zaista volio čitanje. Tako nam je u ruke stigla i „Na Drini ćuprija“ i više se ne mogu sjetiti šta je bio povod zbog koga sam zaista odlučio da je pročitam, znam da je bilo popodne i znam da su to bile one ratne godine kad nije bilo struje i kad je jesen izgledala kao da je još puna života, ali i nerazumljive tuge. Možda je to bio glavni razlog; ako već nisam čime imao da prekratim vrijeme, onda sam mogao da čitam – dvije muhe jednim udarcem – rekli bi naši stari.

„Većim dijelom svoga toka rijeka Drina protiče kroz tijesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsječenih obala.“

Već od prve rečenice počeo sam osjećati da se uvlačim u priču, kako bi to danas rekli – nešto nerazumljimo bi te ščepalo i bio sam zarobljen, prepušten na milost i nemilost pripovjedaču.

„Na tom mjestu gdje Drina izbija cijelom težinom svoje vodene mase, zelene i zapjenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina, stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova širokog raspona.“

Već tu, na prvoj stranici, u drugom pasusu, izbija „glavni junak“ – stasit i ponosit.
E sad, iako most nesumnjivo može biti metafora za mnogo toga, može se o složenosti ove strukture koja veže i razdvaja, samo po sebi – napisati još mnogo knjiga, da uprostimo stvari: ova knjiga zaista govori o jednom mostu, koji je stvarno postojao i stvarno postoji, kao i rijeka koja ispod protiče. I to je jedina konstanta koju ova knjiga stavlja ispred vas. Svijet bajkovitih legendi i tvrdih činjenica nadalje se miješa sa čitavim spletom likova koji defiluju kroz beskrajno mnoštvo priča. Ako bi, a to se dešava samo kad se istinski udubite, potpuno zaboravili da je rijeka o kojoj govori zaista Drina, a most onaj kameni – višegradski, i ako bi zaboravili da su neki događaji o kojima se u knjizi priča događaji iz naše istorije, ostala bi samo priča, nesumnjivo veličanstvena, predivna epopeja.

Kao klinac, bez ikakvog objektivnog znanja, mislio sam kako je sve ono što dolazi od nas loše i samo takvo može i biti, a da se razumijemo, zaista je bilo mnogo umjetnika koji su me samo učvršćivali u tom uvjerenju. Prvi put sam tada osjetio onu magiju koju je mogao donijeti, za moj uzrast, recimo, strašno pogodan – Tolkin, kasnije Markes ili Borhes, uz naivni dječiji zaključak: zar je moguće da je neko „kod nas“ napisao ovakav roman!?

Zbog toga je meni Andrić – mit samo smetao, jer o njemu nisu prestajali da pričaju – koliko dobrog, toliko i lošeg – kao da se jednima strašno zamjerio, a druge beskrajno zadužio.

Poslije je došla „Prokleta avlija“ ali i jedno ozbiljno čitalačko iskustvo, u kome je ona zauzela visoko mjesto.

To je čitava varošica od zatvorenika i stražara koju Levantinci i mornari raznih narodnosti nazivaju Deposito, a koja je poznatija pod imenom Prokleta avlija, kako je zove narod a pogotovu svi oni koji sa njom imaju ma kakve veze.

I opet, pored svake mistifikacije, Deposito je kaznionica unutar koje se odvijaju životi ljudi odbačenih od svijeta, ali ne i od priče.

A onda „Jelena, žena koje nema“, tako divna pripovijest o samoći i čežnji. Pa „Znakovi pored puta“ ili „Ex Ponto„. Pominjem samo ono što me pomjeralo, što mi je zaustavljalo dah, u čemu sam vidio majstorstvo kakvim se samo rijetki u svijetu književnosti mogu pohvaliti.

Prestao sam da čitam knjige o Andriću, hvalospjeve i kritike, jer sam ih doživljavao kao rušenje mog vlastitog mita, a taj mit – to je veza koju stvore pisac i čitalac, veza koja prekoračuje vrijeme i prostor. I ona postoji samo u trenucima dok čitamo knjigu i stvarna je poput svake druge veze koju ostvarujemo sa bilo kojom osobom koju u životu sretnemo.

E u toj magiji je Andrić bio velemajstor i to je ono što nam niko ne može oduzeti. I o toj ljepoti sam želio da vam pričam. No, onda sam shvatio da vam i o njoj nemam šta reći, jer jedino je vi sami možete upoznati. Svako za sebe. Svako ima nekog svog Andrića i sada – pedeset godina nakon što je otišao sa ovog svijeta. O njemu vam ja pričam.

Stevo Grabovac