O knjigama i rijetkim trenucima

Savršeno se sjećam tog popodneva. Upravo sam završio smjenu u praonici i teglio sam ranac preko ramena. Na meni je bila neka iznošena majica i stare leviske. Brada  tri dana stara. Dan je bio sunčan i topao. Znojio sam se i plašio da će se smrad mog znoja osjetiti nadaleko. Hodao sam polako prema centru. Stigao sam do Banskog dvora i zaustavio se nedaleko od ulaza.

Spustio sam ranac i izvadio duvan. Smotao sam cigaretu. Dok sam punio svoja pluća potrebnom količinom nikotina razmišljao sam o tome da li da uopšte ulazim unutra. Neki ljudi su se vrzmali okolo i u meni je rasla blaga neprijatnost. Možda bi trebalo da produžim do autobuske, odem u svoju skromnu sobicu i izvalim se na krevet. Da prespavam sve do ujutru. Nijednim dijelom svoje loše pojave ja nisam pripadao ovdje. Lakše bi bilo da sam se sa nekim dogovorio i da ne stojim ovdje sam kao zadnji kreten. To mi je prošlo kroz glavu. I još mnogo toga. A onda sam shvatio kako se ne isplati gubiti vrijeme na isprazna razmišljanja.

Ušao sam unutra. Dočekao me je miris parketa u koji se miješalo još nešto što nikad nisam znao objasniti. Miris svečanosti – znao sam to. Stare zgrade sa visokim stropovima i ogromnim lusterima to imaju. Dostojanstvo koje nose samom svojom pojavom i kao da traže da se u njih ulazi s poniznošću. Zamišljao sam svu onu silnu gospodu u frakovima i dame u večernjim haljinama. Sve one koje su sjedili u nekom od ovih salona i raspravljali o bitnim stvarima svog vremena. Pili su konjak i kulturno nazdravljali jedni drugima.

Niko nije obratio pažnju na mene, pa sam prošao širokim holom do velike koncertne dvorane. Tamo su već bili složeni štandovi sa knjigama. Ljudi su se muvali okolo. I odjednom sam osjetio kao da svi gledaju u mene. Pustio sam da prođe taj trenutak neugodnosti i pretvarao sam se da znam šta ovdje tražim. Značajno bih se zaustavio na ponekom štandu i gledao ponudu. Pozdravljao se sa ljudima koji su stajali iza njih i sami čekajući nešto. Pitao bih za neki naslov ili cijenu. Mudro. Brzo sam se uklopio i ubrzo je tu bilo više ljudi, pa sam siguran da su sasvim zaboravili na mene. Malo kasnije će na veliku scenu izaći hor sa dirigentom i stvari će biti sasvim drugačije. I tada sam osjetio ono što rijetko osjećam u svom životu – da ipak pripadam ovdje. Prepustio sam se tom osjećaju.

Bilo je to prije osam godina.

U tim trenucima je festival književnosti nazvan „Imperativ“ postao dio mog života. Gotovo sam siguran da sam tog popodneva produžio na autobusku stanicu, moj život bi bio sasvim drugačiji. 
U međuvremenu se toliko toga desilo.

Prestao sam da radim u praonici. Napisao sam i objavio svoj prvi roman. Bio sam voditelj nekoliko promocija na istom tom Imperativu. Imao sam promociju vlastite knjige. Zaposlio sam se u prodavnici. Napisao sam i objavio svoj drugi roman. Dobio sam NIN – ovu nagradu. Preležao sam koronu. Izgubio nekoliko dragih ljudi. Omatorio i udebljao se. Postao mnogo nervozniji nego prije. Preselio se u drugi stan. Dao otkaz u prodavnici. A Imperativ je ostao konstanta.

Za neke stvari moramo vezati svoj život. Ili bar dio njega.

Ovaj moj dio je neraskidivo vezan za san male grupe ljudi i njihov suludi entuzijazam da u Banjoj Luci stvore toplo leglo regionalne književne scene. Bar na nekoliko dana. I u tih nekoliko dana su svi naši životi bili nevidljivim koncima povezani.

Jednom sam se na hodniku sudario s Markom Tomašem. Sa Bekimom sam sjedio na stepeništu ispred Banskog i pušio cigaretu. Dugo sam pričao sa Srđanom Valjarevićem. Kad smo slušali muziku na terasi. Ili kad smo slušali čitanje poezije. Iznenadni pljuskovi su u ovo doba godine znali da dođu niotkud. I onda stojiš pod nadstrešnicom i gledaš grad koji kupa kiša. Znao sam nekad i po čitav dan provesti u Banskom dvoru. Otišao bih samo do obližnjeg kafića ili nešto da pojedem. Sa Karakašem sam šetao Banjom Lukom u čudno maglovito jutro. A tek kad smo za vrijeme pandemije svi zaklanjali lica maskama i sjedili razdvojeni po nekoliko metara. Upoznao sam Flavia Rigonata. Onaj ko je otkrivao književnost devedestih imao je jedno pravilo: ako Flavio to nije objavio – ne isplati se ni čitati! Bio je alfa i omega jedne kultne književne scene koja nam do tad nije bila baš toliko poznata. A ja sam stajao sa njim i cijedio pivo. Pričao mi je o pismu koje mu je svojevremeno poslao Bukovski.
I ta moja zbrkana hronika Imperativa spaja se u jedan dugi niz gdje se datumi i godine miješaju. Pamćenja su varljiva. Ne zapisujem tako precizno stvari. Jako slabo pamtim. A ipak se vodim po osjećaju. Tačno mogu osjetiti te rijetke trenutke u sebi. Vratiti ih kao da su se desili juče. Sa svim onim nijansama blagog povjetarca ili kiše. Sa toplinom sunca ili brujanjem motorista koji su divljali ulicama i nisu marili za književnost. Ponekad bi se ispred crkve okupila i neka svadbena povorka ili maturanti. Odzvanjalo je uporno drndanje trubača koje su ovakve povorke privlačile. Sve to je soundtrack koji povremeno zaustavim i presložim u svojim mislima.

S obzirom na prostranstva s kojih smo ponikli – pojam kuće je više vezan za naše bezdomnosti i lutanja. Potragu za kućom.

Ove godine održava se osmi festival književnosti „Imperativ“.

Za mene i slične meni to nije samo festival književnosti. No, pustimo sada mene.

Treba to sve organizovati i savladati sve prepreke. Vjerovati i sačuvati vjeru. Opstati, uprkos svim iskušenjima. A iskušenja su postojala od početka. Pregurati sve ono što se u proteklih osam godina desilo.
Ove godine centralna tema festivala je  kuća. S obzirom na prostranstva s kojih smo ponikli – pojam kuće je više vezan za naše bezdomnosti i lutanja. Potragu za kućom. Ipak, moglo bi se bez pretjerivanja reći da je Imperativ kao takav – kuća. Ako već nemamo svog doma, bar tih nekoliko dana se osjećamo kao kod kuće. I kuća je za sve one koji vole knjige. Za one koji traže nešto malo više i drugačije. Bar kratko se osjećamo tu okupljeni u zajedništvu bez ikakvih granica.

Kuća za sve naše ljude.

 

Stevo Grabovac