O KOČIĆU, ČOVJEKU

Počele su svečanosti posvećene Petru Kočiću, književniku i narodnom tribunu koje se obično vežu za opšte popularni „Kočićev zbor“.

Čudnim spletom okolnosti, upravo je ovaj zbor pronio Kočićevo prezime i do najudaljenijeg mjesta i osoba koji inače nikada ne bi ni čuli za njega. U istoriji naših krajeva, on je dugo neka vrsta legende. Narodni tribun, uporni borac za prava obespravljenih, borac za slobodu, oštar polemičar koji se nadmudrivao sa okupacionim vlastima. No, tu je i Kočić pisac duboko emotivnog senzibiliteta koji je pisao priče iz svog rodnog Zmijanja, ali i gorko slatke satire koje su ispostavljale račun vlastima. Iako njegovo književno djelo nije obimom veliko, ne treba zanemariti i njegov urednički posao, u časopisu „Otadžbina“ koji je imao prosvjetiteljski značaj za srpski narod ovih prostora. I takvog ga se opominjemo u ovim danima i takvim ga predstavljamo svijetu i onima koji su zainteresovani za njegov lik i djelo.

No, iza svega toga postoji nešto drugo – čovjek.

Ako krenemo od činjenice da nijedan čovjek nije postao heroj rođenjem i da hraborst ne postoji ako se prvo ne spozna strah, da iza svakog pisca postoji duboka unutrašnja potreba da ispriča priču, onda bi Kočića trebalo sagledati i kroz tu prizmu.

Nedavno sam čitao njegova pisma, upućivana raznim ljudima u raznim periodima njegovog života. Iz tih intimnih prepiski vidi se lik osobe koja je na putu svoje životne borbe mnogo toga izgubila, ali nije odustajala. Veoma često možemo spoznati njegovo siromaštvo koje ga nije spriječilo u tome da se upusti na studije u Beč, a onda kasnije – da dijeli svoju elokvenciju i znanje za dobrobit svog naroda, a ne da ih čuva za sebe; mogao je Kočić sasvim sebično da se ostvari i kao austrougarski pisac ili nešto tome slično, jer prošavši svu patnju bijede i sirotinje tokom školovanja, najzad se mogao okrenuti od ovih krajeva i prihvatiti drugi život u kome neće hodati poderanih cipela i biti gladan po dva ili tri dana. Najzad, svi se školujemo da bi dostigli neki status i mjesto na društvenoj ljestvici. U tim pismima vidi se i možda pretjerana ljubavna patnja dok se udvarao svojoj potonjoj supruzi – Milki. Ti jako simpatični djelovi u kojima se nazire tipični muški lažov, koji, da bi se oprao od nekih svojih grešaka, polaže zakletve na vječnu ljubav i tako nekoliko puta, možda su i najbolji dijelovi ovih prepiski; usudim se reći toliko, da izmame osmijeh. No, upravo u tome vidimo stvarnog čovjeka, nekog kome je stalo do žene u koju se zaljubio i ne želi je ispustiti iz svog života, ali okolnosti mu nikako ne idu na ruku.

Sve poslije, u njegovim pismima, neće izazivati čak ni blagi trag osmijeha, jer polako upoznajete muku i tragediju, surovost režima koji ga je kažnjavao bez pogovora. Naročito bolni i sumorni su dijelovi iz tamnice, u kojoj mu je bilo zabranjeno da ima bilo kakav kontakt sa ljudima. Pokušaj da se zamisli jedna takva muka, danas djeluje zaprepašćujuće – danima ne čuti ni ton vlastitog glasa, slušati samo nijemu tišinu i boriti se da ne poludiš, sačuvati vjeru kad je to gotovo sasvim nemoguće. Sama pomisao na nešto takvo nosi u sebi dozu užasa – čovjek sâm s golim zidovima, dani su beskrajni, noći još duže, željan onih koje voli, koji mu nedostaju više nego ikada, a nema nikog čiji bi dodir osjetio ili riječi ohrabrile. Danas, kad smo okruženi mobitelima i raznim elektronskim pomagalima, mi ovo zaista ne možemo zamisliti; tu nam je kraj glave uvijek neki zvuk, tek da nešto svira ili da čujemo nečiji glas, ne razmišljamo puno o sagovornicima kad ih možemo nositi u vlastitom džepu, bez obzira na kojoj se strani svijeta nalaze. Ni blizu nam nije jasan ovakav osjećaj potpune samoće.

No, čak i tu, ne vidimo kod Kočića kuknjavu, ne vidimo pristajanje na uslove njegovih tamničara, već opet onu ljudsku potrebu za drugim, za porodicom više nego za prijateljima, za koje počinje misliti da su mu okrenuli leđa, vidimo i dalje svjestan otpor koji ne prestaje.

Kočićeve gubitke teško je popisati; on je sahranio sve svoje, a stiče se utisak da je cijelog života ostao željan žene koju je volio i pored toga što su bili u braku, no surovo vrijeme ih je uporno razdvajalo. Teško je uopšte i zamisliti žrtvu koju je podnio, mnogi bi već u ranoj mladosti pokleli kad bi shvatili kakva ih iskušenja u životu čekaju. U njegovom sumanutom neodustajanju vidi se lik onog Kočića kakvog svi poznajemo, ali da bi to postao, morao je prvo biti čovjek. Jer bez čovjeka sa svim njegovim slabostima, strahovima i borbama, nema ni patriote ni borca za prava drugih. A najzad, njegovi gonitelji proganjali su simbol onoga što je Kočić predstavljao. Na kraju, opaka bolest prerano ga je sustigla i odvela u smrt, ali čak i tako – Kočić je bio i ostao pobjednik.

 

Stevo Grabovac