Adolescencija (Velika Britanija, 2025)
Pisci i scenaristi: Stiven Grejem i Džek Torn
Režija: Filip Barantini
Uloge: Stiven Grejem, Oven Kuper, Ešli Volters, Erin Doerti, Fej Marsej

Kakav je to svijet u kome živimo?

To je jedno od pitanja koje se nametnulo dok sam gledao ovu televizijsku seriju. I to je možda jedino na koje ona, zapravo, daje odgovor. Na sva ostala: kako smo se to doveli dovde ili – ko je kriv ili – šta dalje… ne daje. U stvari, samo otvara čitav novi niz pitanja, dilema koje će nam visiti nad glavom, koje će nas mučiti.

Veoma često, svijet gledamo kroz ružičaste naočare, izvještačeni da stvarnost oblikujemo kako mislimo da treba. Onako kako nam govore mediji, političari, okruženje, pa onda to sve udrobimo u maslac slobodne volje i vjerujemo da smo stvorili samo svoju, jednu i nepogrešivu sliku. I uglavnom od nje ne odstupamo, ma koliko ona pogrešna bila – njen izvor su iskustvo i istrajnost kojom smo je gradili. Osim ako se ne desi nešto što u potpunosti ne uništi konstrukciju u kojoj smo do juče živjeli.

Ova serija upravo zadire u stvari o kojima se ćuti, bar javno, udara svjesno i potpuno jasno na sveopšte licemjerje društva u kome su ružičaste naočare i dalje na očima. A opet, pogađa duboko u samu srž. Savršeno bezobzirno ruši sve stereotipe agendi kojih su današnji televizijski i filmski projekti prepuni, pa tako napada i drugu vrstu licemjerja – onog koje vlada u industriji zabave, kako se to popularno naziva, a kojoj se jedan ovakav eksces nije skoro desio.

Dakle, sasvim običnoj porodici Miler, svijet se ruši jednog jutra, malo poslije šest ujutro, kad u njihovu kuću upada specijalni policijski odred i hapsi njihovog trinaestogodišnjeg sina Džejmija, pod optužbom da je prethodne noći počinio težak zločin, da je nožem na smrt izbo djevojčicu iz svoje škole. Saznajemo kroz seriju da je to čestita i radna porodica; otac, majka, dvoje djece, nema nikakvih skrivenih tajni, potpuno obični ljudi koji se „bore za svoje mjesto pod suncem“. Otac Edi je vodoinstalater kome je posao konačno „krenuo“ i dosta vremena radi da bi im svima obezbijedio bolji standard. U trenucima kad se njegov sin nalazi pred ispitivanjem, on mora da preuzme svoju ulogu – da bude otac koji staje uz svoje djete, polaže svu svoju odgovornost za njega. Sve dok ga ne suoče sa dokazima pred kojima se njihovi životi zauvijek mjenjaju.

Ovo nije krimi serija u pravom smislu te riječi, zločin je (ma kako god to paradoksalno zvučalo) samo povod, motiv za dublje seciranje svijeta u kome živimo. Iako u seriji postoji „istraga“, ona ne služi da nam otkrije ko je to uradio i zašto, već prije za to da nam otkrije naličje društva u kome se takve stvari dešavaju. No, ni tu se ne zaustavlja – bez pardona zadire u sve konstrukte u koje se, po pravilima kensel kulture nikako ne bi smjelo dirati. Tako hrabro udara u svaki i najskriveniji kutak, a ne zna se šta je bolnije i u šta je odvažnije dirnuti. Stiven Grejem i Džek Torn su, figurativno, pišući ovu seriju, svjesno gurali ruke u košnicu, a kad im i to nije bilo dosta, gurnuli su unutra i lica i cijelo tijelo; sumnjam da se nešto ovakvo može napisati, a da se ostane neoštećen.

Iako je mali Džejmi, suočen sa dokazima, ujedno i glavni krivac, upoznajemo ga kao potpuno zbunjenog dječaka koji svijet poznaje samo preko instagrama, snepčeta i škole u kojoj je okružen gomilom nasilnika. Divna djeca, koju upoznajemo u drugoj epizodi, nisu uopšte tako divna – većini je čak i zabavno što se zločin desio, jer, pobogu, konačno se desilo nešto stvarno što je pomjerilo stvari iz virtuelnog svijeta, s druge strane, profesori su potpuno nemarni (policajka u dvije scene druge epizode namjerno ističe kako se u školi osjeća „smrad“), a ta nemarnost se oslikava gestom slijeganja ramenima, jer „ova djeca su nemoguća“. Čak i mala Kejti, žrtva, nije prikazana kao nevino i samim tim polusveto stvorenje, već zapravo kao neko „koga je i trebalo izbosti na smrt“. Da, to su rečenice koje se izgovaraju sasvim slobodno u seriji (iako u nekoliko scena Džejmi pita psihološku savjetnicu: „smijete li ovako razgovarati sa mnom“ kao da postavlja pitanje svima nama, da nas podsjeti upravo na ono o čemu se ćuti). A onda je tu i Edi, otac, koji se sasvim opravdano pita – „gdje sam pogriješio“, iako je svima jasno da na to pitanje nikad neće dobiti odgovor.

Ono što je još jedan aspekt serije, po čemu je posebna, jeste to da je snimana, kako se to kaže – „u jednom tejku“ – svaka epizoda se odvija u stvarnom vremenu, to su, dakle, četiri stvarna sata raspoređena u određenim vremenskim rasponima. I ovakav način snimanja podiže uvjerljivost kod gledalaca, jer paralelno teče i naše vrijeme i vrijeme likova s one strane ekrana. Ovo je, naravno, zahtijevalo enormne pripreme cijele ekipe i glumaca, a to se nesumnjivo vidi. Dakle, ništa nije urađeno samo da bi bilo „odrađeno“, posvećenost je dovedena do maksimuma, jer kad snimate na ovakav način, ako bilo ko nešto zabrlja pred sam kraj epizode, morate krenuti iz početka, nema rezova, nema prekida, to jest svaka epizoda je snimana odjednom. Da bismo uopšte shvatili koliko je to teško, dovoljno je da pogledamo bilo koju scenu sa snimanja bilo kog filma ili serije, gdje glumci i ekipa po ko zna koliko puta ponavljaju jedan kadar, ovdje to nije mogao biti slučaj, jer ako bi se nešto ponavljalo to bi morala biti cijela epizoda iznova i iznova. Upravo zbog toga, odnosi glumaca na setu su morali biti iskreni – ovakav pristup zapravo i daje upečatljiv osjećaj stvarnosti, to je jedna sasvim nova dimenzija gdje se karakteri razbijaju i glumac suštinski mora da bude to što jeste u tih sat vremena. Bilo kakvo glumatanje ili preglumljivanje je nemoguće. U tom kontekstu, jasno je koliko je teško bilo snimiti grupne scene sa djecom, a vjerovatno i epizodu koju cijelu „nosi“ mladi Oven Kuper (ne sumnjam da će ga uskoro nazivati „čudo od djeteta“) gdje je sav fokus stavljen na njegov lik, lik Džejmija, izgubljenog, uplašenog i zbunjenog tinejdžera.

I na kraju, da se ispravim; rekao sam da serija otvara pitanja, to djelimično nije tačno – serija otvara rane. I na svakom gledaocu je tačno ostavljeno na kakav način će je gledati, jer serija računa na sve naše osobine: naše licemjerje, našu čestitost, našu hrabrost, a najzad i naš kukavičluk da je uopšte i ne gledamo. I tu nema ispravne odluke. Ili možemo, u zavisnosti, reći da je svaka ispravna. Ako se, pak, odlučite, zaroniti potpuno iskreno u njen svijet, a to je naš svijet, izronićete nakon četiri sata, možda bar malo drugačiji, nadajmo se – bolji.

Stevo Grabovac