Plastični bogovi i ogledalo

U Sinepleksu Palas održana je projekcija dokumentarnog filma „Plastični bogovi i ogledalo“ autora Branka Lazića.

Priča o tome šta stavljamo ispred sebe dok idemo u nepoznato, stvari koje nas podsjećaju na to ko smo i šta smo, bez obzira gdje idemo.

Pozvali smo stotine snimatelja, reditelja, putnika, blogera i raznih drugih video entuzijasta iz cijelog svijeta da nam pošalju video snimke onoga što ljudi stavljaju na retrovizore svojih automobila, kamiona i autobusa…

Taj predmet na retrovizoru — više nije samo suvišan ukras, postaje simbol. Simbol naše želje da ponesemo dio sebe na put; dio svog straha, nade, sjećanja, pa i iracionalne vjere.

Gledajući ovaj film, čovjek shvati da su retrovizori postali nešto kao moderni oltari. Svaki automobil — jedna mala crkva. Svaki dan putovanja — mala liturgija, a predmeti što vise na koncu, obično smiješni, kičasti, plastični, pretvaraju se u nekakve nove bogove našeg vremena.

Ali u tom izboru kiča, plastike, tuđih ikona — nalazi se i praznina. Simbol postaje predmet, vjera — navika, a identitet — lutka.

Film upravo u tome otkriva koliko smo krhki, usamljeni, tražimo ritual da nas utješi, da nas definiše, makar i jeftin, plastičan. Jer šta je to što ljudi vješaju na retrovizore? Svoje strahove. Svoje nedoumice. Svoje mrvice identiteta. Svoje potajne nade da će im jedan komad plastike sačuvati život.

Ovaj film ima stav ali ne bira stranu. To je možda najčudnija stvar: u svijetu koji vrišti da ga tumačite, ovaj film zahtijeva samo da ga gledate.

Kao dijete koje vam pokaže kamen i kaže: „Vidi!“
Ništa više. I ništa manje.

„Jamais vu“ — „nikad viđeno“.

To je osjećaj kada nešto veoma poznato odjednom postane strano, novo, gotovo nestvarno. Kao da ga vidite prvi put.
Suprotno od déjà vu (već viđeno), jamais vu nas vraća na početak percepcije — u onaj prvi pogled koji tek počinje da razabire svijet.
Iz te tačke počinje i ovaj film.

Nisam vozač, ali sam prešao stotine hiljada kilometara kao suvozač.
U toj pasivnoj, ali budnoj poziciji – između pokreta i mirovanja – svijet se neprestano mijenja i preoblikuje.

Pejzaži, znakovi, arhitektura, glasovi s radija, ritam guma po asfaltu — sve se pretače u hipnotičko stanje koje briše granicu između stvarnosti i introspekcije.

Zastave, amajlije, idoli, krunice i plišani medvjedići na retrovizorima više nisu samo ukrasi — oni su totemi, zaštitnici, simboli pripadnosti i praiskonskih strahova i želja.

Znakovi pored puta više nisu uputstva, nego ostaci tuđe volje da postoji red.
U jednom od tih zen trenutaka, svijet počinje da se topi, da se prelama i mijenja značenja. Kao da ga prvi put zbilja vidim.

To je bio trenutak u kojem je nastao ovaj film.

To je bio moj Jamais vu.

„Plastični bogovi i ogledalo” je dokumentarni esej o onome što ljudi stavljaju između sebe i svijeta dok se kreću kroz njega, o toj tankoj liniji između vjere i estetike, između intime i rituala..

Predmeti koji vise na retrovizoru postali su mi metafora za naše unutrašnje pejzaže — za sve ono što nas štiti, predstavlja, podsjeća, umiruje ili definiše.

Grbovi, idoli, simboli, zastave, porodične slike, anime i amajlije — mali, plastični bogovi koji bdiju nad našim ličnim mikrokosmosima.

Oni su svjedoci i saučesnici putovanja.

Oni su ogledala naših vjerovanja, strahova i želja.

To su predmeti koji svjedoče o vremenu, ali i o duhu koji ih bira.

Film je nastao iz potrebe, ne da se objasni svijet, nego da se osjeti.
Da se čuje tišina između kadrova.
Sastavljen je od fragmenata, poglavlja, pokreta i simbola.
To nije film sa narativom, nego sa ritmom.
Od stotina snimaka iz cijelog svijeta – nastalo je jedno kolektivno filmsko platno.

„Plastični bogovi“ su metafora našeg vremena:
Vrijeme kada su ikone izgubile smisao, a smisao postao roba.
Kada su likovi pop kulture postali novi sveci, a potrošnja nova liturgija.
U toj praznini između ironije i vjere, između ekrana i stvarnosti, nastaje prostor ovoga filma.

Ovaj film je i zapis o vremenu prekida – o svijetu koji se urušava i svijetu koji tek nastaje.
O „godini crvene pilule“, kada smo svi masovno posumnjali, prvo u sebe pa i u realnost, i kada se pitanje „šta je istina“ pretvorilo u estetski problem.
Zato ovaj film nije o činjenicama, nego o vibracijama koje te činjenice izazivaju.

„Plastični bogovi i ogledalo“ ne nude objašnjenja, tumačenja i recepte za razumijevanje.
Oni samo traže da ih pogledate – kao da ih vidite prvi put.

Postporođajna depresija ili manifest?

Kad god završim film do kojega mi je stalo, dešava mi se neka vrsta postporođajne depresije, ne želim da ga vidim barem nekoliko sedmica. Tek nakon „čišćenja“ imam hrabrosti da pokušam da vidim i shvatim šta sam i kako napravio. Proces stvaranja dokumetarnog filma uvijek je rizičan i nepredvidiv — nalik skakanju u bazen u nadi da u njemu ima vode.

Na tom putu scenario mora da umre. Ako ne nestane, film neće oživjeti.

U početku je scenario bio kompas, spas kada se utopite u bezbroj produkcijskih odluka. Ali kao svaki kompas, vremenom postane ideološki okvir koji se mora napustiti. Jedino što preostaje jeste povjerenje u instinkt.
Znam da sve ovo zvuči kao mistifikacija, ali čovjek uvijek traži nešto iza istine.

Negdje na pola puta (montaže), film postaje neka vrsta živog organizma koji ima vlastiti duh. U montaži se s tim duhom pregovara: da li mu odgovaraju promjene kadrova, muzike, ritma; da li može da diše. On počinje da reaguje, opire se i govori sopstvenim jezikom. Film se tada više ne „montira“ — on se sluša. Ako prestanete da razgovarate s filmom, izgubili ste ga.

Kojim jezikom govori ovaj film?
U vremenu u kojem su slike postale potrošna roba, ovaj film ih vraća njihovom arhaičnom dostojanstvu: slici koja ne objašnjava, nego diše. Film govori predvavilonskim zajedničkim jezikom, jezikom koji smo svi razumjeli bez učenja.

On ne nudi priču, nego ritam.
Umjesto naracije – percepciju.
Umjesto dramaturgije – svijest o trenutku.
Nema centralnog lika osim gledaoca.

Kroz stotine snimaka iz različitih zemalja, stvorio sam kolaž koji diše kao jedno putovanje.
To je film o percepciji, vjeri, sumnji, oduzimanju smisla i njegovom ponovnom stvaranju.

O običnim, malim, svakodnevnim čudima …..

Produkcija filma trajala je pet godina i u njoj je učestovalo skoro stotinu snimatelja iz cijeloga svijeta.
Film je nastao u produkciji MLT Media uz podršku Audio-vizuelnog centra Republike Srpske .

Režija, scenario- Branko Lazić
Producent – Ljubomir Tešinić
Koproducent – Miroslav Bata Petrović
Montažer – Vedran Marić
Dizajn zvuka – Vladimir Vladetić
Originalna muzika – Marko Tica
I mnogi drugi prijatelji na https://lab-film.com/
Produkcija MLT Media, Bigoc production, FIKS FOKUS
Sufinasiran sredstvima AVC RS