Preporuka za čitanje: „Prazne kuće“ Danka Ivanović

Roman „Prazne kuće“ Danke Ivanović je jedan smjeli prvijenac, poetski roman sastavljen od niza malih poglavlja od kojih se neka sastoje od jedne rečenice. Sam naslov potiče od izraza koji se u nekim krajevima Crne Gore koristi za kuće bez muških članova, pa se već iz njega može naslutiti centralna tema kojom se bavi. Iako nema izrazitu linearnu radnju, može se reći da prati ispovijest glavne junakinje koja govori o istoriji svoje porodice, o osobi uskraćenoj za oca i strica – osobi koja je odrasla u okruženju jakih žena, koja se bori za svoje mjesto u ovom sumanutom svijetu.

E, sad slobodno zaboravite da ste pročitali prethodni pasus. Jer kad ovako napišem, gotovo sam siguran da je to knjiga koju ni ja sâm ne bih pročitao. Zbog toga je jako nezahvalno pisati preporuke knjiga, pogotovo ovakvih – netipičnih romana, dovoljno hermetičnih da odbiju prosječnog čitaoca i dovoljno pjesničkih da otjeraju i onih malo zainteresovanih što preostane.

Danas čitamo po principu preporuka, pažnju nam odvlače razniblogeri, vlogeri, bukstagrameri – knjige čitamo na plaži ili tokom odmora,a i ako ne spadamo u tu kategoriju, opet je velika većina čitalaca ona kojavoli da zna šta čita. I generalno, uopšte ne krivim čitaoce zbog toga,pisci su se svojski potrudili da u talasu hermetičnosti svojih djelasvojski ogade nešto što se i može nazvati „poetskim romanom“.

No, tu treba podvući liniju. Roman „Prazne kuće“ svakako jeste i poetski roman i jeste nekim svojim dijelom hermetičan, samim tim što nema jasnu radnju i većim dijelom je posvećen promišljanjima junakinje ili kratkim epizodama. Isto tako, to je jedan suludo zabavan roman – dokaz da se i ozbiljna proza može pisati da bude zabavna i prijemčiva svakom.

Napravili biste strašnu grešku ako biste samo po opisu romana odlučili da ga ne čitate. I ne govorim ovo da bih bilo koga osudio, imam isti stav i isto mišljenje;  da se ne lažemo – ponekad takve knjige znaju da budu beskrajno dosadne. Da bi se jedan ovakav roman napisao, potrebna je virtuoznost, sposobnost da se iz poetske zatvorenosti i slika koje su samo autoru jasne, pređe u stvarnost razumljivu svakom. Ovo je knjiga koja će vam sigurno izmamiti osmijeh na lice mnogo puta, ali će vas isto tako dinamično voziti kroz emocije, tako da nije isključeno da će vam se na licu pojaviti i suze. Toliko je zabavnih i duhovitih epizoda u ovom nevelikom romanu i to nijednog trena nije usiljeni humor, već više ironične i cinične impresije kojima i nije prvobitna namjera da budu smiješne. Upravo taj „neplanirani“ humor daje draž ovoj knjizi i boji je u šarolik spektar zbog koga izlazi iz okvirâ u koje bi je mogli staviti.

Ta gorko – slatka priča bez pravog voznog reda govori o ženi dovoljno emancipovanoj da shvati na kakvom se mjestu na planeti nalazi, ali isto tako da se ničim ne odriče istorije svoje porodice i onog šta ju je formiralo. A opet, ja bih rekao da je to priča o gubicima – čak i više od svega drugog, priča u kojoj je uspomena više znak pitanja, nego što je zaključak. Na mnogo mjesta junakinja se pita kako su njeni preci mogli ovo ili ono; od svakodnevnih stvari, do pitanja o smislu postojanja, ali to nisu samo pitanja koja potiču iz nerazumijevanja, već upravo suprotno.

Junakinja ničim ne osuđuje svoje pretke, čak i kada o njima govori sa dozom ironije, ali ni svoje savremenike, jer se od njihovog prezira brani upravo tom prostodušnošću.

Ovo jeste hrabar roman zbog načina na koji je napisan, ali upravo zbog takve strukture koju ima, on je to što jeste, ne bih ni mogao da ga zamislim drugačije. Vjerujem da ćete nakon čitanja ove knjige drugačije gledati na odrednice koje se knjigama pripisuju, da nećete bježati od poetskog romana „kao đavo od krsta“, jer kad isplovite iz ovog dubokog mora emocija Danke Ivanović, shvatićete da književnost itekako imao još šta da ponudi.

Stevo Grabovac