RL vs VL
„Valjda ja najbolje poznajem svoje dijete!“ Mislim da nema roditelja koji nije bar jednom pomislio ili izgovorio ovu rečenicu. Ako ima, neka prvi bace kamen, jer ja jesam. Često sam uvjerena da svog sina znam bolje nego iko drugi. I mislim da je fin dečko. A da li je?
Nikada se u istoriji ljudskog postojanja nije više raspravljalo o roditeljstvu. Nikada nije uspostavljeno više psiholoških sintagmi koje objašnjavaju pristup vaspitanju vlastitog djeteta. Savremeni čovjek je stalno zapitan da li je uradio nešto pogrešno, da li će njegov nasljednik vući nesagledive posljedice, recimo, jer ga nisu dovoljno hvalili dok je bio mali, ili jer je baka koja ga je čuvala voljela da pije kafu s komšinicama, i da podvikne kad nasljednik pojača crtani. Ili možda jer je učiteljica u drugom razredu rekla da je nemiran na času i razmjestila ga od najboljeg drugara. Ili što mu nismo kupili licencirani Majnkraft na raspustu između petog i šestog razreda. Jer, zar ne, mi najbolje poznajemo svoju djecu. Kupujemo im gomile igračaka, ako smo misleća bića, onda onih edukativnih, za rani razvoj. Nabavljamo im plej stejšn za rođendane, ljubimo ih za laku noć, pričamo priče, pitamo kako je bilo u školi, pravimo žurke, kupujemo androide, moderne patike i računare. Sve im pružamo da ne bi poslije vukli psihičke posljedice zbog trauma iz djetinjstva. Mi smo dobri roditelji. Mi najbolje poznajemo svoju djecu i znamo šta im je potrebno. A potrebno im je toliko toga.
A onda se pojavila Adolescencija, Netfliksova serija koja nam baca u lice rukavicu koja vrišti: NE, NEMATE POJMA KO SU VAŠA DJECA.
Kritika i publika su se složile, serija je umjetničko djelo. U samo četiri epizode, u samo četiri kadra, srušeno je toliko mitova, da je sasvim opravdano što svi govore o tome. U vremenu u kom je gledanje serija čest hobi, naročito na platformama poput Netfliksa, žanrovske karakteristike su bedem koji se rijetko ruši. Znate, ono, u prvoj epizodi je ubijena tinedžerka, ostalih 4-7-15 epizoda se rašiva stvarnost u kojoj je živjela, otkriva prljav veš i na kraju se iznenadimo jer je ubica neko iz neposredne okoline od kog tako nešto ne bismo očekivali. Ali, serija nam lijepo ukaže da je taj neko bio pomalo luđak, sociopata, samo se to nije vidjelo na početku. Svi smo pogledali desetine takvih serija.
Na prvi pogled, i Adolescencija zvuči tako, ubijena tinejdžerka, potencijalni ubica je trinaestogodišnjak. Ali, ovdje su sve žanrovske odlike samo poštapalice koje je autorski tim upotrijebio da nas uvuče u vrtlog nemogućnosti razumijevanja drugog bića,naročito kad je to biće tinejdžer. Dječak Džejmi nije čudovište, a svi zamišljamo da je trinaestogodišnji brutalni ubica čudovište, jer nam je tako lakše. Njegov život, porodica, škola, društvo, sve je sasvim normalno. Takvu djecu viđamo svaki dan. Na njegovom krevetu je još uvijek plišani medvjedić. Mama i tata nisu intelektualci, ali su korektni ljudi, porodica nije disfunkcionalna. Slažu se međusobno, tata pokušava da učestvuje u životu sina, iako mnogo radi. Sin, nažalost, nije talentovan za fudbal, ali zato dobro crta. Imaju sve što je potrebno za normalan život. Takvi žive svuda oko nas, to je ono što zovemo prosjek. I odjednom, iznenađenje, serija ne daje odgovor zašto je Džejmi ubio djevojčicu. Izvan klišea, saznajemo da ni ona nije bila anđeo. Bila je, kao i toliko drugih djevojčica (koje plaču pred roditeljima kad dobiju trojku, čuvaju plišance, koje mame i tate smatraju nježnim i osjetljivim, i ne naslućuju kakav je onlajn život njihovih princeza, ili prinčeva, svejedno), prilično zločesta u virtuelnom, a vjerovatno i u stvarnom svijetu. Kinjila je klinca iz škole na instagramu. Sjetimo se više slučajeva samoubistva mladih ljudi poslednjih godina baš zbog toga. Sajber nasilja. Nakon odgledane serije, da li ja (ili bilo ko drugi ko ima tinejdžera u kući) smijem da se zakunem da moje dobro dijete nikog nije kinjilo na instagramu?
Da se vratimo na mit iz prve rečenice ovog teksta: da li smo sigurni da poznajemo svoju djecu?
Adolescencija je dobra serija, između ostalog i zbog toga što nam odgovor na ovo pitanje nije servirala na tacni, čak naprotiv, mučno nas je natjerala da ga postavimo, ne ostavivši nam nikakvu prokrčenu stazu kojom ćemo krenuti da potražimo odgovor. Prosto zato što staze nema. Zato što nikad u istoriji čovječanstva tinedžeri nisu vodili dva paralelna života. Realni i virtuelni. A virtuelni, o kom mi nemamo pojma, je za njih često važniji od realnog.
U gomili fraza iz tekstova o roditeljstvu koje svi čitamo postoji i ona da je danas teže odrastati nego prije trideset godina. Na prvi pogled, to je budalaština. Današnja djeca, u materijalnom smislu, makar u civilizaciji kojoj pripadamo, imaju mnogo više od svih prethodnih generacija. Ali, pored stvarnog svijeta, u kom im materijalne stvari omogućavaju blagostanje, oni žive taj drugi život o kom odrasli nemaju pojma. Nije da mi, roditelji, nemamo naloge na fejsbuku ili instagramu i da ne koristimo emotikone u komentarima. Ali nama je to razbibriga. A njima je, ma kako mi ne željeli da povjerujemo u to, taj virtuelni svijet platforma na kojoj komuniciraju mnogo više nego u stvarnosti.
Jezik kojim se djeca služe na instagramu (i svim drugim mrežama za koje roditelji najčešće nikad nisu čuli) prethodna, naša generacija ne razumije. Adolescencija nam je to pokazala vrlo plastično. Iskusni policajac provjerom naloga na društvenim mrežama stiče utisak da su ubijena i ubica bili drugari, jer mu je ostavljala srca kao komentare na fotografije. A on, kao ni bilo ko od odraslih nema pojma da boja srca određuje značenje. U očima naše djece, kad mama ostavi ljubičasto srce u nekom komentaru, mama je nepismena. Jer ne zna da se time bruka. Postoji i izraz za tu vrstu brukanja, a ja ga, kao i većina drugih mama, ne znam. Pišući tekst, zamolila sam sina da me uputi na neki izvor na kom mogu naći značenja emotikona. Odgovorio mi je da takav izvor ne postoji, da se svakodnevnim životom značenja mijenjaju i da nisu „zakucana“. Dakle, baš kao i svaki drugi jezik, i taj onlajn je živa materija. Pojmovi poput „menosfere“ili „incela“, eksplozije crvene pilule ili broja 100, odraslim osobama, koje su odrastale igrajući se napolju, ili ne znače apsolutno ništa, ili (rijetki) znaju šta predstavljaju, ali to ne doživljavaju naročito ozbiljno. A pripadnicima generacije Z, a naročito Alfa, te oznake mogu promijeniti život. Ta eksplozija u maloj sličici može da izazove eksploziju u stvarnom životu. Vidjeli smo u seriji, može im promijeniti život do te mjere, da su spremni da brutalno ubiju, čak i ne znajući šta to tačno znači. Jer, oni su odrastali igrajući,recimo, GTA, igricu koja se sastoji od kretanja koje se zaustavlja samo da bi se surovo ubio slučajni prolaznik. I ide dalje. Nema nikakve druge radnje. Nema nikakvih interakcija između likova. Nema uzroka. Nema posljedice. Samo usputna smrt poslije koje se ide dalje. U trenutku dok pišem ovaj tekst, igricu(jednu od mnogih unutar te franšize) onlajn igra oko 28 miliona igrača. Većina njih je maloljetna. Zašto smo toliko uvjereni da našu djecu vaspitavamo mi, koji smo aktivno s njima (u najboljem slučaju) samo nekoliko sati dnevno, u odnosu na igricu i onlajn platforme na kojima provode manje-više svo svoje budno vrijeme. I to je jedno od pitanja koje sebi postavljamo nakon gledanja Adolescencije. Jer dječak tek u trećoj epizodi, u dramatičnom razgovoru s psihologom, počinje da naslućuje šta je stvarno uradio. I to mu izaziva neprijatnost pa mu je lakše da o tome ne govori.
Kao i o svakom umjetničkom djelu, o Adolescenciji će se dugo govoriti, iz najrazličitijih mogućih kritičkih uglova. Jedan od njih je patrijarhalni, toksično-tradicionalni. Suprotan njemu, feministički, pa i radikalno feministički. Prije neki dan, vidjela sam komentar u kom jedna feministkinja preklinje da se serija tumači isključivo kao priča o toksičnoj muškosti. Jedan od načina je ovaj o kom ja trenutno razmišljam. Da sam neko, otkupila bih seriju i prikazivala je kao dio obavezne nastave za djecu u višim razredima osnovne škole. Svake. I u najmanjem selu. O njoj bih pravila roditeljske sastanke. Obučila bih prosvjetne radnike da nekoliko časova s djecom (i roditeljima) razgovaraju o onom što su vidjeli. Prosto jer roditelji, odrasli ljudi koji su formirani u pre-digitalnom vremenu, ne umiju da nauče djecu kako se odgovorno živi na mrežama. A taj život se preliva u stvarnost. Često smrtonosno. Sjetimo se tragedije u Ribnikaru.
Sjetimo se vršnjačkog nasilja koje buja. I sjetimo se da nismo ti koji najbolje poznaju svoju djecu.
