Šta čitati na plus trideset?

Konačno je stiglo dugo čekano ljeto. Sad opet možemo da se žalimo na visoke temperature, pijemo hladnu limunadu i gemišt i da čitamo laku literaturu.

Uvijek me nervirao taj izraz, „laka literatura“. Posljednjih godina se ustalilo i ono „knjige za more“ ili „knjige za godišnji odmor“. Onaj ko voli da čita će sigurno razumjeti o čemu govorim. Ako je „laka literatura“ nešto površno i plitkoumno, ljubitelj belletra to neće čitati na plus 40 kao ni na minusu, prosto, jer ne zadovoljava njegove čitalačke apetite. A ako je laka literatura nešto ispisano filigranskim stilom, a tema nije krvoločna ni na koji način, otkud nam ideja da to nazivamo „lakim“?

Elem, ja volim „laku literaturu“. Knjige u kojima nema teških zločina i moralnih bezdana, a napisane su lijepo i pitko. Prijaju mi. Što sam starija, teže mi padaju „teške“ teme. Tako sam posljednjih godina otkrila savremene japanske pisce.

Pomenuću sada dva naslova, koja se sasvim uklapaju u tu predrasudu lakih tema za more, a vi, ako ne otvarate ništa što vam neće pocijepati dušu, ne čitajte. Obje knjige su pisane sličnim stilom, s veoma malo dinamične radnje, ali s veličanstvenim osjećajem za detalj, tačno onako kako zamišljamo japansku umjetnost, nježno, svedeno i toplo i obje balansiraju po tankoj liniji između realizma i fantastike.
Zbirka priča „Maca na recept“ savremene japanske književnice Šo Išide govori o dobro poznatoj ljekovitosti mačaka za ljudska bića. Priče su labavo povezane i mogu se čitati i kao roman. Fabula se plete oko neobične psihijatrijske ordinacije, koju je teško naći, a u kojoj vam umjesto lijekova propisuju mačke. Ljudi koji odjednom umjesto tableta dobiju živo biće reaguju na različite načine, ali, igrom slučaja ili mačjom čarolijom, životi počinju da im se mijenjaju.
Roman „Dok se kafa ne ohladi“ Tošikazua Kavagučija se dešava u drevnom, skromnom kafiću u kom postoji poseban sto. Kad sjednete za taj sto, kad vam donesu vrelu kafu, imate šansu da proživite trenutak vlastite prošlosti, razriješite nešto, a sve to traje samo dok se kafa ne ohladi. Suptilno ali suzdržano, onako, baš japanski, naoko bez drame, tka se priča o kojoj nema ko od nas nije pomislio: šta bi bilo da sam to uradio drugačije.

A onim čitaocima koji odbijaju to što se (nepravedno) zove laka literatura ljeti kao i zimi, preporučujem novi roman Dragana Tepavčevića, „Pjevač“.

Tepavčević je Sarajlija koji već blizu tri decenije živi u Australiji, a kom je valjda trebalo da ode na kraj svijeta da bi počeo da piše o mraku i svjetlucanjima ovdašnjeg čovjeka. Kao inspiracija za roman mu je poslužila stvarna priča o čovjeku koji je u poslednjem ratu zarobljen i koji je, poput Šeherezade i njene priče ili Aske i plesa, morao umjetnošću da se bori za vlastiti život. On- pjesmom. Priča o Slavoljubovom zarobljeništvu je samo jedan sloj ovog romana. Drugi je život mladih na periferiji predratnog Sarajeva, a treći boravak u Australiji nakon rata.

Ja vrlo svjesno izbjegavam knjige sa ovakvom tematikom. Nažalost, previše takvih priča sam slušala uživo, od bliskih ljudi, i čini mi se da u meni više nema prostora za takve teme. Previše su mi bolne i previše se trudim da ih zaboravim. Igrom slučaja, ovu sam pročitala. Iako Tepavčević zna ono što Jevreji koriste za priču o Holokaustu, da previše direktnih slika patnje odbijaju normalnog čovjeka, i da treba pokazati kakve su žrtve bile prije nego što su postale žrtve, da bismo našli u sebi snagu da se s njima identifikujemo, tih možda četvrtinu knjige od dvjestotinjak strana, čini mi se, neki su od najbolje ispisanih redova o stradanju sarajevskih Srba u posljednjem ratu. Srećom, Dragan Tepavčević prvo, zna da piše, a drugo, ima smisla za humor, pa knjiga nije samo muka, nego i smijeh i priča o ljubavi. Takođe, roman na zanimljiv način upoređuje sliku života kod nas i na pomenutom kraju svijeta, pa neke njegove dijelove možemo da čitamo i kao putopis kroz Australiju.