Tanja Stupar Trifunović: Strastveno pristupanje jeziku

Istorija pamti istorijska dešavanja, književnost pamti intimnu istoriju čovječanstva, to je njena čarobna moć.

 

Tanja Stupar Trifunović je finalista NIN–ove nagrade za najbolji roman godine, sa svojim romanom „Duž oštrog noža leti ptica“. Kao i svaki put, u ovo doba godine počinje izvjesna euforija i književnost se nađe u centru pažnje, zajedno sa svim drugim aktuelnostima.

 

S obzirom na temu tvog romana, da li vjerujete u otrežnjujuću moć književnosti, to jest da li bi, ako književnost ima nekakvu super moć, to upravo bila sposobnost buđenja svijesti kod čitaoca?

Da ne vjerujem u moć književnosti ne bih se s njom ni bavila. Ali sa književnošću, da se slikovito izrazimo, stvari stoje kao u onim animiranim ili igranim filmovima gdje svi u ekipi imaju neke super moći i tu je s njima, a da ne zna ni sam zašto neki luzer ili luzerka, jedno naizgled obično ljudsko biće koje tek pred kraj filma u nekoj kritičnoj situaciji otkriva da ono zapravo ima najbolje i najveće super moći. I onda ta junakinja na kraju iznenadivši sve, a ponajviše samu sebe, spasava stvar. Upravo takva vrsta junakinje bila bi književnost. Kada sve prođe, kada preturimo preko sebe težinu velikih istorijskih dešavanja i njihovih još obimnijih istorijskih tumačenja, kada se slegnu vatrometi i pepeo pobjeda i poraza iz svega toga književnost iščeprka i spasi ono što je ostalo od čovjeka, od ljudske priče.

Književnost neće promijeniti svijet ni poništiti moć zla, ali spasiće ono što nam je dragocjeno one male ljudske istine koje pamti od prvih zapisa, od kada je čovjek zavapio nad samim sobom tražeći neki smisao i izbavljenje. Istorija pamti istorijska dešavanja, književnost pamti intimnu istoriju čovječanstva, to je njena čarobna moć.

Predstavljte jedan drugi i drugačiji književni glas koji dolazi iz Bosne i Hercegovine. Da li vjerujete da se konačno budi neka nova književna scena u kojoj će do izraza doći upravo ti novi glasovi?

Mislim da su se naznake te scene itekako vidjele i mogle probuditi i ranije da je bilo više sluha i zainteresovanosti. Književnost je kod nas u najnepovoljnijoj poziciji u odnosu na druge umjetnosti i u odnosu na sve ostale zemlje u okruženju. Ne postoji fond za prevođenje, ni stipendije za nove rukopise, autorska prava nisu regulisana, nema nikakve uređene strukture koja bi bila podrška autorima. Sa druge strane i pored tog svega mi imamo relavantne književnike i književnice što me čini ponosnom na svoju generaciju kao i na generacije mlađih stvaralaca jer su se težim putem i bez lokalne i državne podrške uspjeli svojim autentičnim književnim glasovima izboriti za svoje mjesto i sada zaista možemo govoriti o novoj i vrlo živoj književnoj sceni kod nas.

Ako biste mogli, to jest ako bi to uopšte bilo obuhvatno, kako i kojim riječima biste opisali svoju poetiku?

Mogu reći da je moj stvaralački kredo blizak onom čitalačkom. Volim autore koji strastveno pristupaju jeziku, volim tekst gdje je jezik žestok i živ. Ako nisam još to postigla nadam se da sam blizu. Svaka nova knjiga je novi izazov i pokušaj da se to neodoljivo pulsiranje života što više uhvati u tekst.

Kako doživljate svu ovu iznenadnu medijsku pažnju koja se obavija oko autorica i autora koji se nađu u finalima velikih književnih nagrada?

Podnosim bi bila riječ najbilža istini. Godinama sam radila kao novinar, kao portparol biblioteke, moderatorka književnih programa, a i do sada sam se zahvaljujući ranijim književnim nagradama nalazila u, istina je, nešto blažoj izloženosti medijskoj pažnji. Poslovi koje sam radila su podrazumijevali rad u medijima ili rad sa medijima tako da moram priznati da mi to iskustvo donekle pomaže i olakšava. Ono što mi otežava je što su meni riječi važne, a u ovoj poplavi govorenja o istom teško je biti odgovoran prema kazanom i svaki put reći nešto smisleno što je pretpostavljam svakom ko se bavi književnošću važno.

I najzad, opšte da opštije ne može biti: šta za Vas znači NIN–ova nagrada?

Moram priznati da su mi u svim razgovorima najteža pitanja o nagradama. I one i moj odnos prema njima su dvojaki. Nagrada i knjiga ponekad se mogu sretno sresti pa jedna drugoj čine i obraz i uslugu, a mogu se i nesretno mimoići pa niti ima šta knjiga od nagrade, ni nagrada od knjige.

Intimno, bila bih licemjerna kada bih rekla da mi ne znače jer i u meni kao u svakom ljudskom biću čuči onaj malo nesigurni čovjek što je nešto napravio, pa zagleda sa svih strana i nije siguran da li to vrijedi i znači mu kada neko naiđe i kaže lijepo si ti to uradio. U tom smislu meni svako književno priznanje znači neku vrstu potvrde i ohrabrenja.

NIN-ovu nagradu sam pratila prvo kao pažljiva čitateljka, potom sam pisala književnu kritiku i radila intevjue i književne večeri sa dobitnicima, prije deset godina sam se sa prvim romanom našla u užem izboru tako da mogu reći da je na različite načine pratim godinama i da ona i pored svih uspona i padova ima značajno mjesto u nekad jugoslavenskoj, a sad srpskoj književnosti i definitivno najveći uticaj na čitalačku publiku.

 

 

razgovarao: Stevo Grabovac