Uporna preispitivanja istine
Kristian Novak se slobodno može nazvati regionalnom književnom zvijezdom. Njegovi romani čitani su širom prostora bivše Jugoslavije i omiljeni među kritikom i publikom. Ništa u tome ne bi bilo neobično da se Novak u svom pripovijedanju ne koristi kajkavskim dijalektom i da njegovi romani ne obrađuju teške i složene teme o kojima se ne govori naglas. Ovaj fenomen i nije toliko teško objasniti: Novak naprosto fantastično piše. Radi se o knjigama koje vas uvuku od prve stranice i ne puste vas do zadnje. Ta sposobnost majstorskog pripovijedanja je nešto što im daje univerzalnu snagu.
Njegov mikrokosmos je Međimurje – sjeverni dio Hrvatske omeđen rijekama Murom i Dravom. Na tom nevelikom prostranstvu smještena je radnja većine njegovih romana i to im daje prepoznatljivu liniju priče. Mislim da ne postoji bolji primjer u savremenoj regionalnoj književnosti kako lokalno može postati globalno i kako slabo korišten dijalekt može da se bavi univerzalnim temama. Novak ne gradi megalomanske strukture, svi njegovi junaci su obični, mali ljudi iz komšiluka. Ni u jednom trenutku oni nisu bili predodređeni za velike stvari. A onda se desi da sudbina pred njih postavi izazov s kojim se moraju izboriti najbolje što znaju. I kroz sve te strpljivo građene karaktere provlače se pitanja koja sve nas muče. Pitanja o svijetu u kome živimo i s čijim zamkama moramo da se nosimo. To nisu bezbojni junaci – pozitivni ili negativni, već višeslojne ličnosti čija prava priroda uvijek iznova dolazi na ispit.
Nakon velikog uspjeha romana „Ciganin, ali najljepši“, Novak se upustio u pisanje zahtjevne priče koja na momente podsjeća na kopanje po svježim ranama. U osnovi njegovog najnovijeg romana „Slučaj vlastite pogibelji“ stoji istinita priča. Sam naslov izveden je iz dijela zakletve koju polažu hrvatski policajci pri stupanju na dužnost u kome se kaže da će štititi ustav i zakon čak i u „slučaju vlastite pogibelji“. I tu je upravo korijen jedne velike tragedije. Jedan mladi saobraćajni policajac u malom, međimurskom mjestu je savjesno obavljao svoju dužnost. Neki bi rekli: i previše savjesno. Jednom prilikom naplatio je kaznu za prebrzu vožnju sinu nekog od lokalnih moćnika, da bi ga njegov komandir pozvao i rekao mu da se takve stvari ne rade. Mladić se odlučio suprostaviti nadređenima. Smatrao je kako pravda treba da bude ista za sve i da je to temeljna postavka dužnosti koje obavlja. Naravno, vrlo brzo postaje meta podsmijeha svojih kolega i žrtva mobinga u kojem se svaki njegov korak kažnjava. Izrevoltiran ovakvim postupcima, žali se lično ministru policije i medijima, ukazujući im na korupciju unutar policije. Ubrzo nakon toga pronađen je mrtav sa prostrijelnom ranom na čelu. Obdukcija je utvrdila da se radi o samoubistvu. Njegovi roditelji i njegovi sugrađani nisu mogli da se pomire sa ovakvim objašnjenjem i ubrzo je krenula serija protesta koji nisu doveli do rješenja. Ostaće to samo jedna mračna mrlja iz savremene istorije.
Kako je moguće da tako lako stignemo od jedne kazne za prebrzu vožnju do tragične smrti? Šta se to desilo sa svijetom u kome živimo?
Roman „Slučaj vlastite pogibelji“ ne bavi se direktno samim slučajem sumnjive smrti mladog policajca. Nije riječ o krimiću koji pred čitaoca postavlja zamršen zaplet koji će na kraju isplivati sa rasplitanjem misterije. Roman se bavi posljedicama ove smrti i s tim na kakav je način ona ostavila tragove na one koji su imali bilo kakve veze s njom. Prije svega je to priča o jednoj porodici koja se odjednom našla pred nečovječanskim izazovom koji će sve njene članove natjerati da preispitaju svoja uvjerenja. U pitanju je čestita radnička porodica u kojoj niko nije očekivao da će se morati nositi sa ovakvom strašnom tragedijom. Dobra je napomena da se ovakve stvari mogu desiti svuda i bilo kome od nas. Kroz roman pratimo odnose koji se urušavaju i učvršćuju dok se junaci pokušavaju snaći u svijetu koji ih je izdao. Može se reći da je jedan od glavnih junaka knjige policajac – stariji brat nastradalog mladića – koji je razapet između odanosti porodici i službi. To njegovo balansiranje uvodi ga u niz sukoba koje mora nadvladati i ostati čovjek do samog kraja. U još jednoj liniji priče pratimo mladu profesoricu koja svojim učenicima pokušava usaditi osjećaj za pravdu i istinu. Pratimo je od trenutka kada postavlja na scenu dramske sekcije „Antigonu“ do one tačke dok ne sazna za tragičnu smrt policajca. Stavljajući na kocku svoj posao i porodicu, ona će uporno preispitivati istinu i boriti se da opstane u okruženju koje za nju od tada postaje tuđe.
Može se reći da je ovo i roman o onima koji okreću glavu i onima koji suludo rizikuju sve. Ne bavi se moralnim dilemama i ne osuđuje nikog, kako to i čine sve ozbiljne književne priče. Ne bježi nijednog trenutka u pamflet i ne pokušava nametnuti vlastitu istinu. Pisan dinamično, u dva pravca: jedan dio je urađen kao scenario, a drugi je pisan u pripovijednom tonu – roman održava tenziju emotivnim i životnim potresima likova, gdje pripovjedač izbjegava svaku vrstu analize. I zbog toga upravo izgleda kao moćna i jaka struktura sastavljena od priča većih od života. Dok se sve unutar njega ruši, roman ostaje čvrsta građevina kakvu samo vrhunski majstori znaju napisati.
I pored bolnih tema u koje zadire, roman se čita lako. Nema u njemu hermetičnosti koja bi vas zaustavila, iako postoje mjesta nakon kojih ćete svakako poželjeti predahnuti. Ne zbog toga što ih niste razumjeli, već upravo suprotno.